Je li moguć i potreban povratak Alke narodu?

Kampanja za lokalne izbore u Sinju 2021. i događanja na Alki te godine, vratili su u središte pozornosti temu upravljanja viteškom igrom Alkom. Aktualiziranju te teme najviše je pridonio slogan „vratimo Alku narodu“ gradonačelničkog kandidata Mira Bulja koji je i na dužnosti gradonačelnika nastavio isticati da Alku treba vratiti narodu. Na pitanje novinarke Večernjeg lista što to znači, Bulj je odgovorio: „Alka nije u vlasništvu jedne udruge, trebamo pronaći model kako bismo narod uključili u odlučivanje“. Ista novinarka je za komentar pitala i potpisnika ovih redova koji je kazao: „Ovo nije prvi put u povijesti da se spominje povratak Alke narodu. I 1949. je bio takav slogan pa su u Alku regrutirani samo prvoborci“.  

Komunisti vratili Alku narodu?

Dva su teksta ključna za razumijevanje komunističke ideje i izvedbe povratka Alke narodu. Prvi tekst je objavljen u Slobodnoj Dalmaciji ususret Alki 1949. U nepotpisanom članku se navodi: „U staroj Jugoslaviji Alka je bila monopol sinjske gospode i ‘uglednih’ seljaka iz okolnih sela. Oni su je, kao što je to i odgovaralo duhu bivše države, ukrali narodu, koji je bio njen jedini pravi nasljednik“. U članku se zatim uspostavlja izravna poveznica između obrane Sinja 1715. i partizanske borbe u Drugom svjetskom ratu. Dalje se navodi: „Kao rezultat Narodno-oslobodilačke borbe, koju je organizirala i s njom rukovodila Komunistička partija Jugoslavije na čelu s drugom Titom, izmijenjena je u mnogo čemu i Sinjska alka. (…) Prije svega, Alka je vraćena narodu. Alkari se danas regrutiraju iz redova prvoboraca Oslobodilačkog rata i prvoboraca socijalističke izgradnje, njihove ‘momke’ bira selo na svom skupu, a samo društvo dobilo je naziv Narodno alkarsko društvo“.  

Vojvodina loža na Alki 1963. U komunističkom razdoblju se isticala povezanost obrane Sinja 1715. s partizanskim ustankom 1941.

Drugi tekst je objavljen 1950., također u režimskom glasilu Slobodna Dalmacija. Potpisan je inicijalima U.D. i vjerojatno se radi o Urošu Dalbellu, političkom komesaru u partizanskom pokretu i kasnijem visokom dužnosniku komunističke vlasti i Alkarskog društva. Autor ponavlja kako su „do oslobođenja 1945. godine alkari mogli da budu jedino imućniji i bogatiji Cetinjani, a alkarski momci – pratioci alkara, bili su samo seljaci, kao potomci bivših kmetova“. Autor ističe da su partizanska borba i socijalistička revolucija doveli do korjenite promjene društvenih odnosa te navodi: „Zbog toga je igra alka u oslobođenoj domovini dobila sasvim novi značaj i sadržinu: ona je postala narodna, društvena manifestacija (…)“. Autor upućuje na odluke koje je donijela nova uprava Alkarskog društva i ističe: „(…) u privremenom statutu ove organizacije jasno i nedvosmisleno stoji da članovi društva mogu biti, a alku mogu igrati bilo kao alkari ili alkarski momci, samo Cetinjani, aktivni učesnici narodno oslobodilačke borbe i aktivni graditelji sretnije budućnosti domovine radnog naroda. Zbog toga ova narodna organizacija danas nikako ne može biti monopol pojedinaca ili pojedinih plemena (obitelji, op.a.), kao što je bila prije, već samo svojina aktivnih graditelja socijalističke domovine, a to znači: svojina čitavog naroda“.

Premda su komunisti otvorili Alku za šire društvene slojeve, Alka i Alkarsko društvo u komunističkom razdoblju nisu „vraćeni narodu“ niti su postali „svojina čitavog naroda“. Alkarsko društvo i Alka su ostali rezervirani samo za onaj dio naroda koji je pripadao vladajućoj komunističkoj partiji ili je prihvaćao njezine ideje i politiku. Oni koji nisu prihvaćali ideje i politiku komunističkog režima bili su isključeni iz naroda koji je imao pravo na Alku.

Alka pripadala samo jednom dijelu naroda

Alka je uvijek pripadala narodu, ali ne cijelom već samo jednom dijelu naroda. U mletačkom, francuskom, austrijskom i razdoblju monarhističke Jugoslavije to su bili viši društveni slojevi sinjske varoši. U Pravilniku Alkarskog društva iz 1921. izričito je pisalo da alkar mora pripadati „boljem društvenom stališu“. Kako je već opisano, u razdoblju komunističke Jugoslavije Alka i Alkarsko društvo su pripadali dijelu naroda koji je bio vezan uz vladajuću komunističku partiju.  Prema Statutu Alkarskog društva iz 1983., član te udruge je preuzimao obvezu da će svoju domovinu braniti „kao što su i naši stariji postupili kad ih je Komunistička partija Jugoslavije na čelu s Titom pozvala na ustanak 1941. godine“.

U samostalnoj i demokratskoj Hrvatskoj članstvo u Alkarskom društvu nije formalno uvjetovano društvenim položajem ili stranačkim opredjeljenjem. Time su po prvi put stvoreni uvjeti za uključivanje cijele alkarske zajednice u Alku i Alkarsko društvo. To u praksi ipak nije zaživjelo i članstvo Alkarskog društva ne reprezentira cijelu zajednicu ljudi koji Alku prepoznaju kao vlastitu kulturnu baštinu. Nereprezentativnost Alkarskog društva je izvor frustracije i ogorčenosti brojnih stanovnika alkarskog kraja (napose Sinja) koji lako postaju prijemčivi na pozive za „povratak Alke narodu“.

Povelja o upisu Alke na UNESCO-ov popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva

UNESCO i uključivanje alkarske zajednice

Rješenje nagomilanih frustracija nije u pozivima za „povratak Alke narodu“ već u konkretnim i razrađenim prijedlozima za jačanje uloge alkarske zajednice u upravljanju Alkom. To je i obveza koja je preuzeta uvrštavanjem Alke na UNESCO-ov popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Kako bi se ispunili kriteriji za uvrštavanje Alke na spomenuti UNESCO-ov popis, u nominacijskom obrascu je među ostalim navedeno da su članovi Alkarskog društva predstavnici cijele zajednice koja prepoznaje Alku kao dio svoje kulturne baštine. Postojeći način ustrojstva Alkarskog društva ne udovoljava UNESCO-ovom standardu upravljanja nematerijalnom baštinom čovječanstva i potrebno je napraviti promjene u smjeru jačanja reprezentativnosti i demokratske legitimnosti Skupštine Alkarskog društva. U skladu s prihvaćenim standardima UNESCO-a, Skupština Alkarskog društva treba biti demokratski izabrana od strane alkarske zajednice koju čine svi punoljetni hrvatski državljani koji su identitetski vezani uz Alku i alkarski kraj. Nije poanta u „povratku Alke narodu“ već u uključivanju cijele alkarske zajednice u upravljanje Alkom.

*Tekst je prvotno objavljen u časopisu Cetinska vrila, god. 30, br. 59, 2022. Prilagođen je objavljivanju na stranici Sinjski obzori.

Sinjanin nasljednik Stjepana Radića

Od Nikole Vidića iz Lučana koji je 1868. izabran u Dalmatinski sabor do današnjih zastupnika u Hrvatskom saboru, nemali je broj Sinjana i Cetinjana koji su bili narodni zastupnici. Među njima je i Marko Rako – Grčić koji je postao narodni zastupnik 1928. u tragičnim okolnostima atentata na zastupnike HSS-a u parlamentu Kraljevine SHS u Beogradu.

Marko Rako – Grčić na portretu koji je izradio akademski slikar Stjepan Baković

Lokalni prvak HSS-a

Marko Rako – Grčić rođen je 25. travnja 1881. u Podvarošu, jednom od povijesnih predjela Sinja. Njegov stariji brat bio je fra Stjepan Grčić (1879. – 1932.), znameniti hrvatski folklorist i skupljač narodnog blaga. Kao dobrostojeći seljak Marko Rako – Grčić uključio se početkom 20-ih godina prošlog stoljeća u HRSS/HSS Stjepana Radića. Na izborima za Narodnu skupštinu Kraljevine SHS 1923. i 1925. bio je zamjenik kandidata HRSS-a u kotaru Sinj. U oba slučaja HRSS je pobijedio u kotaru Sinj i izabran je kandidat te stranke (Josip Kirin iz Bjelovara 1923. i Stipan Klaić iz Garčina 1925.). Radićev HSS je pobijedio i na općinskim izborima u Sinju 1926. nakon kojih je Marko Rako – Grčić izabran za jednog od šest prisjednika općine (članova općinske uprave). Kao tadašnji prvak HSS-a u Sinju Rako – Grčić je bio žrtva nasilnog napada pripadnika Orjune, što je ostavilo trajne posljedice na njegovo zdravlje (čak se i na njegovom portretu vidi ožiljak na čelu kao posljedica napada). Kako ističe njegov unuk i poznati hrvatski novinar i prevoditelj Marko Grčić, taj napad i njegove posljedice su ostavile duboki trag na cijelu obitelj koja je prerano ostala bez svog hranitelja i zaštitnika.

Stjepan Radić nositelj liste u Dalmaciji

Na parlamentarnim izborima 1927. Marko Rako – Grčić je napokon dobio priliku biti zastupnički kandidat HSS-a u kotaru Sinj. Prvi na listi HSS-a u južnodalmatinskom izbornom okrugu kojem je pripadao kotar Sinj bio je tadašnji predsjednik stranke i vođa hrvatskog naroda Stjepan Radić. HSS je ostvario pobjedu u kotaru Sinj i u izbornom okrugu, ali uz značajan pad broja glasova u odnosu na prethodne izbore zbog čega Rako – Grčić nije bio među pet izabranih zastupnika HSS-a.

Stjepan Radić na zboru Seljačko – demokratske koalicije 1928. u Dubrovniku, netom prije atentata u Beogradu. Radić je 1927. posjetio Sinj i odsjeo u domu Marka Rake – Grčića

Marko Rako – Grčić je ipak postao narodni zastupnik nakon zločinačkog atentata Puniše Račića na zastupnike HSS-a u lipnju 1928. u Beogradu. Nakon što je od posljedica atentata u kolovozu 1928. preminuo i predsjednik HSS-a Stjepan Radić, vodstvo te stranke odlučilo je da će njegovo zastupničko mjesto naslijediti upravo Marko Rako – Grčić. Premda je HSS nakon zločina nad svojim zastupnicima napustio beogradsku Narodnu skupštinu, Marko Rako – Grčić je ipak ostao zabilježen kao narodni zastupnik i nasljednik Stjepana Radića u državnom parlamentu.

Marko Rako – Grčić umro je u Sinju 8. lipnja 1930. Dnevni list Jadranska pošta je 11. lipnja zabilježio kako je „ova nagla smrt u čitavoj sinjskoj krajini izazvala veliko žaljenje, jer je pokojnik Marko Grčić i kao čovjek i kao patriota uživao veliki ugled, naročito kod sinjskog seljaštva“. Osim činjenice kako je uživao veliki ugled i poštovanje među stanovništvom Sinjske krajine, u svim novinama koje su izvijestile o smrti zabilježeno je kako je Marko Rako – Grčić bio narodni zastupnik koji je naslijedio Stjepana Radića.

*Zahvaljujem se Marku Grčiću i Borisu Grčiću – Raki koji su mi ustupili dokumente, fotografije i slike iz obiteljske zbirke i pomogli s biografskim podacima o Marku Raki – Grčiću.  

Sinjski korijeni svjetskog prvaka u ragbiju

Svjetsko prvenstvo u ragbiju koje se održava u Japanu od 20. rujna do 2. studenoga bit će jedno od najvećih ovogodišnjih sportskih natjecanja u svijetu. Ukupno 20 reprezentacija borit će se za osvajanje Webb Ellisova trofeja koji se dodjeljuje svjetskom prvaku u ragbiju. Među tim reprezentacijama neće biti Hrvatske u kojoj ragbi nije toliko raširen i razvijen kao nogomet, rukomet ili košarka. Hrvatska reprezentacija nikad se nije uspjela plasirati na Svjetsko prvenstvo u ragbiju, ali u najjačim svjetskim reprezentacijama uvijek je bilo igrača hrvatskog porijekla. Nekoliko njih osvajalo je i naslov svjetskog prvaka u ragbiju, a među njima se izdvaja engleski ragbijaš Dan Luger čiji je djed rođen u Sinju.

Dan Luger, engleski reprezentativac i osvajač Svjetskog prvenstva u ragbiju 2003.

Jedan od najboljih engleskih ragbijaša u povijesti

Daniel (Dan) Luger, engleski reprezentativac u ragbiju i osvajač Svjetskog prvenstva u Australiji 2003., rođen je 1975. u Chiswicku, u zapadnom dijelu Londona. Prema službenim podacima s Wikipedije, otac mu je hrvatskog, a majka češkog porijekla. Za englesku reprezentaciju debitirao je 1998. i u 38 nastupa postigao čak 24 polaganja. Samo je pet igrača u povijesti engleske reprezentacije postiglo veći broj polaganja od njega, što je veliko postignuće u zemlji koja je kolijevka ragbija i svjetska ragbijaška velesila. Luger je igrao u najboljim engleskim i francuskim klubovima, a karijeru je završio 2010. Tijekom igračke karijere pomagao je hrvatsku reprezentaciju u ragbiju 7 (olimpijska verzija ragbija) i bio njezin pomoćni trener na Europskom prvenstvu 2006.

Sinjska obitelj Boko

Nakon završetka igračke karijere Dan Luger ostao je vezan za Hrvatsku, među ostalim i za Split u kojem se 1879. rodio njegov pradjed Humbert Luger, pravnik i visoki državni službenik u Austro-Ugarskoj Monarhiji i Kraljevini Jugoslaviji. Humbert Luger je početkom 20. stoljeća službovao u Sinju gdje se oženio s Milkom Bokom čiji je otac Ivan bio cijenjeni sinjski građevinar. Obitelj Ivana i Jele Boko imala je sedmero djece (četiri sina i tri kćeri) i svi su bili iznimno obrazovani za ondašnje vrijeme. Njihov najstariji sin Josip (Jozo) je završio Učiteljsku školu u Arbanasima, a najpoznatiji je kao dugogodišnji alkar, alajačauš i slavodobitnik pet Alka. Ante Boko je diplomirao medicinu u Pragu, Frano Boko je doktorirao veterinu u Beču, a Ivan Boko je završio Trgovačku akademiju u Zagrebu. Obitelj Boko posvećivala je pažnju i obrazovanju svojih kćeriju pa su već spomenuta Milka te njezine sestre Mara i Ana završile ženski koledž u Firenzi u Italiji.

Obitelj Luger 20-ih godina prošlog stoljeća. Slijeva, Milka, Humbert i djeca Davorka, Nikola, Vesna i Milan

Od Sinja do Caracasa

Humbert Luger i Milka rođena Boko imali su četvero djece – sinove Nikolu i Milana te kćeri Vesnu i Davorku. Obitelj se često selila zbog očeva službovanja pa su djeca rođena u različitim gradovima. U Sinju se 1912. rodio Milan Luger koji je završio Pomorsku vojnu akademiju i bio mornarički časnik, a isticao se i kao vrstan plivač i vaterpolist. Poslije Drugog svjetskog rata preselio se u Caracas u Venezueli gdje je i umro 1997. Njegov sin Darko odselio se 60-ih godina iz Hrvatske u Englesku gdje mu se 1975. rodio sin Daniel, engleski reprezentativac i osvajač svjetskog prvenstva u ragbiju.

Milan Luger (Sinj, 1912. – Caracas, 1997.), mornarički časnik i djed proslavljenog engleskog ragbijaša Dana Lugera

Hrvatska nije među najboljim europskim i svjetskim reprezentacijama u ragbiju, no možda je tamo dovedu nove mlade generacije igrača koje stasavaju u Ragbijaškom klubu Sinj koji se može pohvaliti značajnim uspjesima na nacionalnoj razini. Dok se Hrvatska ne približi svjetskom ragbijaškom vrhu tamo će nas predstavljati vrhunski igrači hrvatskog porijekla među kojima se posebno ističe Dan Luger, svjetski prvak u ragbiju čiji korijeni sežu u Sinj.

*Posebno zahvaljujem gospođi Ljubici Boko koja mi je ustupila fotografije iz obiteljske zbirke i pomogla s biografskim podacima o obitelji Luger.

Sinjanin Mladen Delić, neponovljivi sportski komentator

Nogometna utakmica između ondašnje Jugoslavije i Bugarske u Splitu 1983. ostat će upamćena po možda i najpoznatijoj rečenici koja je izgovorena u prijenosima sportskih natjecanja u Hrvatskoj. Bio je to usklik „ljudi moji, je li to moguće“ koji je nakon nenadanog pogotka Radanovića za pobjedu Jugoslavije od 3:2 uzviknuo komentator prijenosa Mladen Delić. Usklik „ljudi moje, je li to moguće“ stekao je kultni status i neizostavno mjesto u svakodnevnom govoru, a Delića je učinio legendarnim i neponovljivim sportskim komentatorom.

Mladen Delić komentira televizijski prijenos nogometne utakmice Jugoslavije i Italije u Zagrebu 1957. (Izvor: HRT)

Recitator i nogometaš

Mladen Delić rođen je u Sinju 15. siječnja 1919. Njegov otac Pavao bio je dobrostojeći ugostitelj koji je jedno vrijeme u najmu držao poznati hotel i kavanu Čipčić u Sinju (nekadašnja bašta Livno). Već kao učenik sinjske Realne gimnazije Delić je počeo ostvarivati prve zapažene javne nastupe. Dnevni list Jadranski dnevnik iz 1934. bilježi njegove recitateljske nastupe na priredbi u čast pjesnika Alekse Šantića, svečanoj akademiji Pomlatka Jadranske straže u Sinju te proslavi dana sinjskih vatrogasaca. Nakon završene gimnazije Delić upisuje Pravni fakultet u Beogradu, a negdje u isto vrijeme postaje i član sinjskog nogometnog kluba Junak. U Beogradu je Delić apsolvirao pravo te među prvima završio Školu za tjelesni odgoj. Tijekom 1939. i 1940. povremeno je igrao za Junak te čak i sudjelovao u čuvenoj pobjedi nad Hajdukom u studenome 1939. u Sinju. U veljači 1940. izabran je u Tehnički odbor Junaka i prije početka sezone u Sinju je održao predavanje o tjelesnom odgoju mladih.

Momčad Junaka 1940.

Komentator prvog televizijskog prijenosa Alke

U sportsko novinarstvo Delić je zakoračio 1947. prenoseći prvu utakmicu na Radio Zagrebu na kojem je kasnije bio osnivač i urednik sportske redakcije. Kao istaknuti radijski reporter 1957. dobio je priliku komentirati prvi televizijski sportski prijenos u Hrvatskoj i Jugoslaviji – nogometnu utakmicu između Jugoslavije i Italije u Zagrebu. Godine 1963. po prvi je put komentirao radijski prijenos Sinjske alke, a 1965. dobio je čast komentirati i prvi televizijski prijenos te viteške igre. U prigodi proslave 250. godišnjice Alke 1965. Delić je dao poticaj za izradu Alkarske koračnice koju je skladao Nikica Kalogjera na tekst Drage Britvića. Tim povodom napravio je i prvu dulju TV reportažu o dječjoj Alki pod nazivom „Mladi alkari“. Delić je nastavio prenositi Alku sve do 1972. kada mu je to oduzeto na zahtjev komunističkog rukovodstva Sinja koje je Delića optužilo za „nacionalističke“ izjave na Alki 1971. Sve do umirovljenja 1984. Delić je nastavio prenositi najvažnija sportska natjecanja iz Jugoslavije i svijeta. Jedino mu nije bilo dopušteno prenositi Alku iz rodnog Sinja, no i to se promijenilo nakon demokratskih promjena kada je Delić opet bio pozvan komentirati prijenos Alke. Već kao umirovljenik, Delić je prenosio zadnju Alku u Jugoslaviji 1990. te Alke u samostalnoj Hrvatskoj 1991., 1992. i 1995.

Mladen Delić u vojvodinoj loži (četvrti zdesna) tijekom svog prvog radijskog prijenosa Alke 1963.

Mladen Delić ostao je vezan uz rodni Sinj sve do smrti 22. veljače 2005. u Zagrebu. Nije nažalost doživio izgradnju novog stadiona Junaka koji je otvoren prijateljskim susretom protiv Hajduka u srpnju 2006. Ne bi Deliću toliko značila pobjeda protiv Hajduka (ta on je u dresu Junaka pobjeđivao splitskog velikana), ali bi ga sigurno oduševilo što je početni udarac na utakmici izveo njegov mlađi brat Svemir, bivši nogometaš Junaka, Dinama, Hajduka i hrvatske reprezentacije.

Svemir Delić izvodi početni udarac na utakmici Junak – Hajduk prilikom otvorenja Gradskog stadiona u Sinju (Izvor: Ferata.hr)

Mladen Delić ostat će upamćen po spontanom i emotivnom komentiranju sportskih prijenosa koje mu je donijelo iznimnu popularnost među slušateljima i gledateljima. Njegov čuveni usklik „ljudi moji, je li to moguće“ danas se često koristi u javnom govoru, a nama može poslužiti kako bi se zapitali zašto Mladen Delić još nije dobio prikladno priznanje i sjećanje u rodnom Sinju.

Sinj i Alka – priče o ljudima i događajima

 

Iz tiska je izašla knjiga Sinj i Alka – priče o ljudima i događajima autora Jakova Žižića, politologa i asistenta na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Knjiga pokriva širok spektar tema prožetih Sinjom i Alkom i sastavljena je od nešto više od trideset eseja podijeljenih u šest tematskih cjelina (“Sinjani i Hrvatsko proljeće”, “Promišljanja o Sinjskoj alki”, “Zanimljivosti iz povijesti Sinjske alke”, “Sinj izvan domovine”, “Tihomil Rađa i sinjska kultura sjećanja” te “Poznati i manje poznati Sinjani 20. stoljeća”). Teme koje se obrađuju u knjizi nadilaze lokalni značaj te imaju širu društvenu važnost i prepoznatljivost. Iz toga razloga knjiga je namijenjena kako sinjskoj javnosti i alkarskoj zajednici, tako i cijeloj hrvatskoj javnosti. Izdavač knjige je Klub Sinjana Zagreb. Knjiga je dostupna po cijeni od 100 kuna i za kupnju možete kontaktirati izdavača na e-mail adresu: klub.sinjana1991@gmail.com

Knjiga se može kupiti i u Muzeju Sinjske alke u Sinju.

Kako je dolazak cara Franje I. u Sinj 1818. promijenio tijek povijesti Alke

Viteška igra Alka često se tijekom povijesti izvodila u čast državnih vladara i visokih predstavnika državne vlasti koji su posjećivali Sinj. Među Alkama izvedenima u čast visokih gostiju posebno mjesto zauzimaju dvije takve priredbe održane 1818. U proljeće te godine u Dalmaciju se uputio njezin car Franjo I. u društvu svoje četvrte supruge, carice Karoline Auguste Bavarske. Car je tijekom svog putovanja po Dalmaciji u dva navrata posjetio Sinj – prvi put 18. svibnja, a drugi put 9. lipnja kada mu se u posjeti pridružila i carica. Dosad se uglavnom smatralo da se Alka trčala tijekom obaju posjeta, no pažljivije iščitavanje povijesnih izvora pokazuje kako su dvije Alke iz 1818. održane tijekom drugog posjeta cara Franje I. Sinju, 9. i 11. lipnja. Spomenute Alke predstavljaju prekretnicu u povijesti te viteške igre i s pravom se mogu smatrati početkom modernog razdoblja u povijesti Alke.

Car Franjo I. iz dinastije Habsburg bio je prvi državni vladar koji je prisustvovao Alki. Sinj je posjetio u dva navrata 1818., prvo 18. svibnja, a onda i 9. lipnja. 

Alkari na dočeku cara Franje I.

Posjet cara Franje I. Sinju došao je u trenutku kada je Alki ozbiljno prijetila opasnost gašenja. Prethodna francuska vlast u Dalmaciji prvi je put u povijest uskratila novčanu potporu za troškove izvođenja Alke, što je dovelo do kratkotrajnog prekida njezina održavanja. Prilika za obnovom Alke ukazala se u proljeće 1818. kada je najavljen posjet novog vladara Franje I. Dalmaciji. Već 9. svibnja te godine sinjski načelnik i alkarski vođa (vojvoda) Vice Buljan upućuje molbu caru za odobravanjem novčane potpore održavanju Alke. Car Franjo I. došao je u Sinj 18. svibnja i prema opisu iz njegova dnevnika razvidno je da su dolazak uveličali alkari zajedno s alkarskim vojvodom i barjaktarom:

„Otmjenije (žene, nap.a.) su obučene kao Talijanke, a muškarci poput Ugara samo što imaju još dulje kapute s ili bez krzna. Na glavi nose čako od crnog sukna, a najotmjeniji kalpake od krzna s kratkim bijelim ili bjelosivim perjem, ali nisu djelovali najotmjenije. Svi su nosili sablje, a ispred njih su išli, jarko crveno obučeni, njihovi poglavari i jedan sa stijegom, koji je imao neke vrsti turbana na glavi i kaput bez rukava s krznom. Konji su bili opremljeni na turski način, neki od njih lijepi i žustri.“

Osim opisa alkara prigodom dolaska u Sinj, Franjo I. u svom dnevniku donosi i još niz vrijednih pojedinosti o tadašnjem izgledu Sinja, stanovništvu, običajima i upravi. U dnevniku je među ostalim zabilježio kako u Sinju ima imućnih ljudi i puno trgovina. Već 19. svibnja car Franjo I. napušta Sinj i odlazi prema Dubrovniku gdje je boravio 11 dana.

Alka s kumovima u čast cara Franje I.

Početkom lipnja 1818. car Franjo I. i carica Karolina Augusta napuštaju Dubrovnik i kreću natrag prema prijestolnici u Beču. Carica koja je putovala morem i car koji je išao kopnom trebali su se susresti u Sinju i zajedno zaputiti prema carskoj prijestolnici. Car Franjo I. došao je u Sinj 9. lipnja i tada je u njegovu čast upriličena svečana Alka. U svom dnevniku car je ostavio podroban opis tog događaja iz kojega saznajemo da se radilo o Alki s kumovima, posebnom obliku alkarskog natjecanja koje se izvodilo samo u najsvečanijim prigodama. Na Alki se natjecalo 18 alkara, a slavodobitnik je postao sinjski trgovac Frano Tripalo kojemu je car kao nagradu uručio zlatni prsten s draguljima. Frano Tripalo je u povijesti zabilježen kao alkar koji je Alku trčao zajedno s dvojicom svojih sinova, a njegov unuk Petar vitez Tripalo bio je poznati alkarski vojvoda i dugogodišnji načelnik sinjske općine. Prema opisu iz dnevnika Franjo I. bio je zadovoljan viđenim na Alki, pri čemu je posebno naglasio ljepotu odora i opreme alkara te njihovu brzinu, smjelost i vještinu pogađanja alke. U dnevniku je zabilježio i kako postoji zahtjev da se obnovi običaj izvođenja Alke te da se u tu svrhu izdvoji 100 forinta godišnje iz državne blagajne.

Druga Alka u čast carskog para

Carica Karolina Augusta uplovila je brodom u Split 10. lipnja, a prizor uplovljavanja prikazan je na akvarelu splitskog slikara Antuna Barača. Nakon toga nastavila je put prema Sinju gdje se pridružila suprugu Franji I. Sutradan, 11. lipnja 1818. održana je i druga Alka o kojoj car nije ostavio podroban opis u dnevniku. Poznato je ipak da se natjecalo 19 alkara i da je slavodobitnik postao „pomoćnik poglavara“, što vjerojatno znači da je Alku osvojio tadašnji alajčauš. Po povratku u Beč car Franjo I. odlučio je odobriti zahtjev alkara za državnom potporu izvođenju Alke. Alkarima je zajamčena redovita godišnja potpora od 100 forinta za troškove organizacije Alke i nagradu slavodobitniku. Zauzvrat su alkari dobili obvezu da svake godina carskim vlastima u Zadru podnose iscrpan izvještaj o održanoj Alki. Kao izraz svoje zahvalnosti i odanosti caru Franji I. alkari su 1820. prenijeli održavanje Alke na njegov rođendan.

Akvarel Antuna Barača koji prikazuje dolazak carice Karoline Auguste u Split 10. lipnja 1818. Već sutradan carica se pridružila cari Franji I. u Sinju te je u njihovu čast održana Alka.

Posjet cara Franje I. Sinju 1818. i održavanje dviju Alka u njegovoj prisutnosti odredili su daljnji tijek povijesti te viteške igre. Dobivanjem redovite državne potpore Alka je uspjela izbjeći sudbinu sličnih viteških igara u Dalmaciji i Istri koje su se redom ugasile u prvoj polovici 19. stoljeća. Tijekom careva posjeta Dalmaciji i drugi gradovi su u njegovu čast priredili viteške igre slične Alki, no nijedna od njih se nije uspjela sačuvati i održati. Samo su uporni i predani ljubitelji Alke predvođeni alkarskim vođom i sinjskim načelnikom Vicom Buljanom uspjeli zadobiti carevu naklonost i sačuvati svoju igru i običaj od nestanka.

Literatura:

Piplović, S., (2016). Posjeta cara Franje I. Dalmaciji. Godišnjak Njemačke zajednice. 43: 105-126

Krmpotić, Lj. (prir.), (2002). Car Franjo I. u Hrvatskoj 1818. Hrvatski dnevnik: Hannover

Pet godina Sinjskih obzora

Kad sam 15. ožujka 2013. na blogu objavio svoj prvi tekst o vezama Alke i sardinijske Sa Sartiglie, nisam mogao ni slutiti kamo će me odvesti moja intelektualna radoznalost i volja za pisanjem. Točno pet godina nakon prvog teksta Sinjski obzori broje 23 eseja o različitim temama čiji je zajednički nazivnik Sinj.

Prvo „prolazno vrijeme“ Sinjskih obzora bilježio sam prošle godine na četvrtu obljetnicu pokretanja bloga. Tada je metrika pokazivala 16 objavljenih eseja, 3 200 posjetitelja i 5 800 pregleda stranice. Točno godinu poslije uz već spomenuta 23 eseja, „prolazno vrijeme“ pokazuje nešto više od 4 500 posjetitelja i malo više od 8 100 pregleda stranice. Uvjerljivo najveći broj pregleda je iz Hrvatske (6 500), nakon čega slijede Sjedinjene Američke Države (320), Njemačka (315), Srbija (240) i Švicarska (215). Ne znam radi li se o nekom našem iseljeniku, specifičnom interesu ili možda avanturi bespućima Interneta, no Sinjski obzori zabilježili u preglede i iz Estonije, Cipra, Kineskog Tajpeha, Alžira i pacifičke ragbijaške velesile Fidžija.

Valja napomenuti kako je prošle godine pokrenuta Facebook stranica Sinjski obzori koja osim tekstova s bloga donosi i objave o zanimljivim detaljima i događajima iz povijesti Sinja i Alke, popraćene povijesnim dokumentima i fotografijama. Tu je i rubrika „Sinjani XX. stoljeća“ koja obilježava obljetnice rođenja i smrti poznatih i manje poznatih Sinjana. U svega par mjeseci aktivnosti stranica je došla do više od 200 pratitelja i solidnog dosega objava.

U ljeto prošle godine pojavila se ideja o ukoričavanju napisanih eseja i objavljivanju knjige pod nazivom Sinjski obzori. Namjera nije samo ukoričiti eseje s bloga, već im pridružiti i priloge o povijesti Alke pisane za Slobodnu Dalmaciju te niz tekstova objavljenih na portalu Ferata. Ukupan broj objavljenih tekstova daje dobru podlogu za ambicije o knjizi, no ostaje još čuti mišljenje stručnih urednika i izdavača o napisanom materijalu.

Kako bilo, Sinjski obzori nastavit će donositi povijesno-esejističke oglede o Sinju i viteškoj igri Alki. Obljetnice su uvijek najbolja prigoda i poticaj za pisanje, a njih neće manjkati ni ove godine. U svibnju i lipnju obilježit će se 200 godina od dviju posjeta austrijskog cara Franje I. Sinju i početka redovitog održavanja Alke. Car Franjo I. Sinj je prvi put posjetio 18. svibnja, a potom i 9. lipnja 1818. kada se zadržao dva dana čekajući dolazak carice Karoline Auguste iz Splita. Dosad se uglavnom smatralo kako se Alka trčala tijekom oba posjeta, no pažljivije iščitavanje povijesnih izvora pokazuje da su dvije Alke održale tijekom drugog posjeta cara Franje I. Sinju, 9. i 11. lipnja 1818. Te dvije Alke s pravom se mogu smatrati početkom modernog razdoblja u povijesti ze viteške igre.

Od obljetnica tu su još i 105. godišnjica rođenja dvojice sinjskih franjevaca i istaknutih dušobrižnika Hrvata izbjeglih nakon Drugog svjetskog rata, dr. Dominika Šušnjare i dr. Metoda Kelava. Na obzoru se vide i druge teme koje nemaju obilježje velikih obljetnica, a polako se naziru i obrisi knjige pod naslovom Sinjski obzori.

Tihomil Rađa i vizija demokratske, pravedne i čovječne Hrvatske

Tihomil Rađa (1928. – 2002.), hrvatski ekonomist i politički pisac

Život i djelovanje Tihomila Rađe mogu se podijeliti u tri razdoblja.* Prvo traje od rođenja u Sinju 1928. do 1955. i bijega iz komunističke Jugoslavije u zapadnu Europu. Drugo razdoblje traje do 1990. i prvog dolaska u Hrvatsku i Sinj nakon 35 godina provedenih u egzilu. Treće i posljednje životno razdoblje traje od povratka odnosno trajnog preseljenja u Hrvatsku 1993., pa sve do smrti 2002. godine.

Posebno važan dio života i djelovanja Tihomila Rađe odnosi se na godine provedene u egzilu (1955. – 1990.) Egzil je posebno životno, društveno i političko stanje obilježeno s nesigurnosti, nemoći, gubitkom kontrole, društvenim padom i financijskim problemima. Poljski nobelovac Czeslaw Milosz koji je i sam iskusio bijeg iz komunističke Poljske i život u egzilu ističe kako je „izbjeglička sudbina takav pad da je ne bih savjetovao nikome, pa makar bio obdaren konjskim zdravljem, krokodilskom vitalnošću i hipopotamskim živcima“.

Prema književnom teoretičaru Edwardu Saidu egzil može uroditi gorčinom i žaljenjem, ali i izoštrenom vizijom. Ono što se ostavlja iza sebe može se bilo oplakivati ili iskoristiti kao podloga za formiranje drugačijih gledišta. Kako po definiciji egzil i sjećanje idu jedno s drugim, ono čega se pojedinac sjeća iz prošlosti određuje i kako će gledati na budućnost.

Državna samostalnost, liberalna demokracija, europsko zajedništvo

Nije moguće znati koje je sve uspomene Tihomil Rađa ponio sa sobom bježeći iz Titove Jugoslavije u slobodni svijet. No iz zbornika o njegovu životu i djelovanju možemo saznati kako je gledao na budućnost. Njegov bliski prijatelj i suvremenik Branko Salaj opisuje kako je 1957. primio pismo od tada nepoznatog Tihomila Rađe u kojem je bio izložen prijedlog o osnivanju saveza hrvatskih europskih studenata. Iza prijedloga je formalno stajala skupina hrvatskih studenata u egzilu, pri čemu Salaj kao glavnog pokretača inicijative vidi upravo Rađu.

Prema zamisli svog idejnog tvorca Rađe, predloženi savez trebao je:  „okupiti (….) sve studente Hrvate bez razlike vjere i političkog naziranja ukoliko je isto demokratsko i odlučno antikomunističko, kao i one studente ne-Hrvate, koji zemlju hrvatskog naroda smatraju i svojom domovinom, a ujedno su spremni lojalno surađivati na ostvarenju životnih prava hrvatske nacije: slobode i državnosti“. Kao jedan od glavnih ciljeva saveza ističe se „propagirati medju svojim sunarodnjacima kao i medju inostrancima ideju o potrebi stvaranja unije evropskih zemalja“. Osvrćući se na pismo i prijedlog, Salaj ističe Rađinu odlučnu državotvornost, ali i gorljivo zalaganje za europsko zajedništvo već na samim počecima procesa europskog ujedinjavanja.

O odnosu Rađe prema ujedinjenju Europe piše i bliski prijatelj i suradnik Jakša Kušan u svom eseju u spomenutom zborniku. Kušan se osvrće na članak „Hrvatska i Europska privredna zajednica“ koji je Rađa 1960. napisao za emigrantski list Nova Hrvatska povodom treće obljetnice potpisivanja Rimskih ugovora o zajedničkom tržištu. U toj svojevrsnoj promemoriji za hrvatski povratak Europi kako tekst naziva Jakša Kušan, Rađa ističe kako je i „hrvatski narod dionik zajedničke baštine koja tvori jedinstvo Europe“. Rađa ističe da su najvažnije europske vrednote „jamstvo osobnih prava, socijalna pravda, demokracija, sloboda, poštivanje obaveza itd“, te da ujedinjena Europa „iskreno traži način da „agresivni nacionalizam zamijeni federalističkim patriotizmom, marksističku borbu klasa kooperacijom, suodlučivanjem i demokratskim socijalizmom“. U takvu Europu prema Rađinom mišljenju pripada i Hrvatska.

O Rađinim političkim idejama govori se i u članku o političkoj platformi emigrantskog lista Poruka slobodne Hrvatske iz 1978.. Rađa je bio jedan od sastavljača državotvornog programa Poruke čije je temeljno načelo i cilj bila „neovisna hrvatska država, demokratska po unutarnjem ustrojstvu, socijalna po dubinu svoje brige za čovjeka i istinski neutralna u svojim međunarodnim odnosima“. Pišući o njezinu demokratskom ustrojstvu, Rađa je isticao da buduća Hrvatska mora „počivati na širokoj političkoj uljudbi, utemeljenoj na poštivanju ljudskih prava“. Prema Rađi, ljudska prava su zaštita od svođenja demokracije na svemoć većine i stoga demokracija mora nužno uključivati i liberalnu sastavnicu, odnosno poštivanje i zaštitu ljudskih prava svih građana.

Članovi uredništva lista Poruka slobodne Hrvatske: slijeva, Vladimir Pavlinić, Gojko Borić, Branko Salaj, Tihomil Rađa (sa sinom Ivanom) i Ante Miletić

Izoštrena vizija hrvatske budućnosti

Tri opisana primjera (kao i brojni drugi koji se nalaze u zborniku) pokazuju da je iskustvo egzila kod Tihomila Rađe urodilo s izoštrenom vizijom hrvatske političke budućnosti. U samom središtu Rađine političke vizije nalazilo se ostvarenje slobode i državnosti hrvatskog naroda. No državna samostalnost i nacionalna sloboda nisu za Rađu predstavljale „kraj hrvatske povijesti“ već preduvjet za izgradnju demokratske, pravedne i čovječne republike koja će svakom svom građaninu omogućiti slobodu, dostojanstvo i blagostanje.

Zbornik o životu i djelovanju Tihomila Rađe zorno svjedoči kako se veliki broj Hrvata u egzilu odupro  „gorčini i žaljenju“, odnosno radikalizmu i dogmatizmu koji su svojstveni iskustvu egzila. Rađin život u egzilu nije bio lišen iskušenja i problema, ali on je čvrsto ostajao vjeran načelima i vrijednostima liberalne demokracije, socijalne pravde i zajedništva europskih naroda.

Proučavatelji egzila skloni su zaključivati kako se ciljevi egzilanata rijetko ostvaruju, a kada se to ponekad i dogodi onda najčešće nema nikakve veze s njihovim naporima. Primjer Tihomila Rađe pokazuje da ta prevladavajuća paradigma nije u potpunosti točna. Rađini uspjesi u smislu dnevne politike možda su bili ograničeni, ali njegovi intelektualni i duhovni napori imali su vidljivi rezultat u stvaranju jasne i moderne vizije hrvatske državnosti.

*Izlaganje na predstavljanju zbornika radova „Tihomil Rađa – društveni kontekst hrvatske intelektualne liberalno-demokratske emigracije“,  u Zagrebu, 17. svibnja 2016.

Sinjanka Zlata Sesardić, primadona beogradske i novosadske Opere

Operna primadona Zlata Sesardić (1918. – 2010.)

Zlata Sesardić rođena je u Sinju 7. siječnja 1918. godine u obitelji Anamarije i Stipe Sesardića, poznatog sinjskog trgovca i lovca. Njezin stric bio je Ante Sesardić, sinjski odvjetnik i bivši zastupnik u bečkom parlamentu u čijem je domu Zlata napravila prve glazbene korake svirajući klavir. U Sinju je Zlata dobila i prve poduke iz klavira, najvjerojatnije od poznate klaviristice Milene Matulić koja je poučavanjem klavira dosta zadužila Sinjane.

Svoje prve nastupe na glazbenoj pozornici Zlata Sesardić ostvarila je u operetama i solo pjevanjima koji su ranih 30-ih godina prošlog stoljeća u Sinju organizirani pri Hrvatskom sokolu. U samim počecima Zlatine pjevačke karijere u Sinju je živjela talijanska operna diva Ida Martelloni koja se udala za sinjskog industrijalca Ivana Banića. Obitelj Banić njegovala je prisne odnose s imućnijim sinjskim građanstvom u koje su spadali i Sesardići, a na njihovim zajedničkim okupljanjima Ida Martelloni bi često i pjevala što je sigurno utjecalo na odabir životnog poziva mlade Zlate Sesardić.

Ida Martelloni, talijanska operna diva koja se u Sinj doselila 1929. udavši se za industrijalca Ivana Banića.

Zlata Sesardić preselila se nakon udaje sredinom 30-ih godina u Beograd i tamo nastavila započeto glazbeno obrazovanje. Zlatni trenutci njezine operne karijere dolaze nakon Drugog svjetskog rata kada je 1946. postala članica Opere Narodnog pozorišta u Beogradu. Svoju pjevačku afirmaciju Zlata Sesardić doživljava kao solistkinja Opere Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu od 1948. do 1951. U novosadskoj Operi sopranistica Zlata Sesardić oduševljavala je publiku kao Tosca u istoimenoj operi Giacoma Puccinija, a ostvarila je i zapažene nastupe u ulogama Cio-Cio-San u Madam Butterfly, Mimi u La Boheme i Đule u operi Ero s onog svijeta Jakova Gotovca i Milana Begovića.

Godine 1951. Zlata Sesardić vratila se u beogradsku Operu gdje je djelovala do 1969. ostvarujući niz glavnih ženskih likova u najpoznatijim stranim i domaćim operama. U tom razdoblju Zlata Sesardić stječe status operne primadone ističući se ulogama Leonore u Trubaduru, Desdemone u Otellu,  Amelie u Balu pod maskama, kao i nastupima u već spomenutim ulogama Tosce i Mimi.

Tijekom i nakon operne karijere Zlata Sesardić uvijek se vraćala rodnom Sinju iz kojeg je otišla kao jako mlada djevojka. Redovito je svakog ljeta dolazila u Sinj i boravila kod članova svoje obitelji. Nakon umirovljenja i odlaska s operne pozornice Zlata se posvetila slikarstvu, drugoj umjetničkoj grani za koju je pokazivala interes i nadarenost. Najčešće je slikala pejzaže Sinja iskazujući tako svoje umjetničko nadahnuće rodnim zavičajem.

Zlata Sesardić na snimanju radijske emisije o pjevačima beogradske Opere. Lijevo voditelj i urednik emisije Goran Potkonjak. 

Zlata Sesardić umrla je 22. prosinca 2010. u Beogradu gdje je i pokopana.

 

Literatura:

Modrić, D., Romac, B. (2012), Obitelj Banić. U: Modrić, D., Brković, M. (ur.) Sinj: pogled na stvaranje jednog grada. Sinj: Kulturno umjetničko središte Sinj, 69-76

Tatić Lozjanin, M. (2017), Sećanje na staru kuću: Prikazi iz časopisa „Pozorište“ Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, 1969. – 1977. godine. Novi Sad: Srpsko narodno pozorište Novi Sad

Soldo, J.A. (1990), Odrazi kulturnih utjecaja tijekom posljednja tri stoljeća u varoši Sinj. Historijski zbornik. 13 (1): 183-195

*Posebnu zahvalnost dugujem gospođi Anči Sesardić Ilijić koja me uputila u zanimljive pojedinosti o životu svoje rođakinje Zlate Sesardić

Sinj u sjećanjima i političkim pogledima Siniše Pavića: kritički osvrt

Rođeni Sinjanin Siniša Pavić u Srbiji uživa veliki interes medija kao pisac scenarija za neke od najpopularnijih i najgledanijih srbijanskih TV serija i filmova („Bolji život“, „Tesna koža“). U intervjuima s Pavićem obavezno se ističe njegovo sinjsko i hrvatsko podrijetlo, premda on sam ističe da svoje hrvatstvo doživljava čisto kao geografski pojam. No, s druge strane u intervjuima se često dotiče Sinja i daje svoja viđenja o povijesnom i suvremenom političkom kontekstu rodnog grada.

Siniša Pavić, srbijanski scenarist rođen u Sinju. Izvor: Blic.rs

Odlazak iz Sinja u Beograd

Siniša Pavić rodio se u Sinju 22. siječnja 1933. Iz Sinja se 1938. odselio u Beograd zajedno s roditeljima i starijim bratom Damirom. Za Sinj ga vežu neka od najranijih sjećanja koja je evocirao u intervju za Ilustrovanu politiku iz 2003.

„– Jeste, ja sam rođen u Sinju 1933. godine – potvrđuje Siniša. – Kad bi tamo pao sneg, svi smo izlazili napolje da se slikamo. Sećam se i danas, mraznog, zaleđenog potoka Gorućice i snežnih vrhova Dinare koje sam gledao s mog prozora, uživajući. Otac me je tada vodio u šetnju i sneg je zauvek za mene ostao pojam nečeg čarobnog.“

Otac Ante Pavić zvani Đusa središnja je potka njegovih sjećanja i pogleda na politički kontekst Sinja. U istom intervjuu za Ilustrovanu Politiku Pavić se prisjetio očevih političkih uvjerenja, karaktera i razloga za preseljenje iz Sinja u Beograd:

„Godine 1938. preselili smo se u Beograd zbog očevog buntovnog karaktera i gorljivog jugoslovenstva. Moj otac Đusa bio je kolovođa kotorske pobune austrougarskih mornara 1918. godine. Bio je zatočen i jedva je preživeo rat. U predvečerje novog rata sklonio se na vreme jer bi, kao jugoslovenski idealista i čovek kojem su verovali, koji je mogao povući druge za sobom, sigurno stradao u mračnim godinama koje su dolazile.“

O borbenom jugoslavenstvu Ante Pavića govorio je i Sinišin stariji brat Damir u razgovoru za Audio i Foto arhiv Simić:

“Dođe rođendan mladog kralja Petra, 6. septembar. Moj otac izvisi jugoslovensku zastavu. Vijori se ta zastava kroz prozor naše kuće u Sinju. A preko puta naše kuće su popovi. Centralni deo grada zauzimala je velika katedrala sa sjemeništem. Otac je imao veliki revolver. Bio bi spreman i da puca.

Noću su prolazili pijani seljaci iz okolnih sela. Vijori se ona jugoslovenska zastava, a oni počnu da mu psuju srpsku…, ne znam ni ja šta. On opali u mrak sa prozora, dva metka u vazduh, a oni se razbeže.

Atmosfera u gradu se kvarila. Očeva poslastičarska radnja nije donosila nikakav prihod. Splićani su dolazili da kupe kolače kod njega, a Sinjani nisu. Poštovali su ga, ali nisu ga baš mnogo voleli kao Jugoslovena. Tek jednog dana, ja ne znam kako, sa majkom se dogovorio i mi avgusta 1938. dođemo u Beograd”.

U razgovoru za portal Blic Siniša Pavić još se jednom prisjetio očevog životnog puta:

„Moj otac je voleo Srbe, nije on srbovao, ali je imao jedan pedigre zajedništva naših naroda. Bio je regrutovani mornar u austrougarskoj vojsci i učestvovao je u onoj pobuni mornara u Boki Kotorskoj 1917. godine. Zatvoren je bio u kotorsku tvrđavu i tamo je proveo osam meseci dok ih srpska vojska nije oslobodila i on je tu stekao izuzetno poštovanje prema srpskoj vojsci i narodu. Verovali ili ne, on je u toj tvrđavi učio ćirilicu. Nisam to znao doskora, nego je moj brat otkrio neki njegov dnevnik koji je tamo vodio i tako smo za to saznali. Imao je viziju da ćemo svi biti zajedno i da treba da znamo ćirilicu, pošto se ona tamo nije učila. Onda je majci u Sinju pisao da je naučio ćirilicu i kako bi voleo da mu, kad izađe iz zatvora, nađu knjigu „Zločin i kazna“ od Dostojevskog. Vrlo interesantno za čoveka koji je imao svega četiri razreda osnovne škole.“

Iz ranije spomenutog Pavićeva intervjua za Ilustrovanu Politiku saznajemo i o očevim političkim razočaranjima i previranjima tijekom Drugog svjetskog rata, kao i o specifičnim crtama osobnosti.

„Moj otac, u znak žalosti zbog sloma Jugoslavije, pustio je bradu i nije se brijao svih ratnih godina. To mu je nekoliko puta spasilo život jer se mislilo da je sveštenik. Hteo je da ide i u četnike i u partizane. To je bila ta generacija. Patriotizam za njega nije imao ideološki predznak. Još u Kotoru neki Poljak istetovirao je mom Đusi, preko grudi, engleski bojni bord. Zbog te tetovaže on svih ratnih godina nije smeo da skine majicu ili da ode na plažu. Bio je visok, snažan, impulsivan, stalno pod tenzijom i u konfrontaciji.“

Ante Pavić sa sinovima Damirom i Sinišom nakon preseljenja iz Sinja u Beograd. Izvor: Audio i Foto arhiv Simić

Orjunaštvo i nasilništvo Ante Pavića Đuse

Da je Ante Pavić stvarno bio „impulsivan, stalno pod tenzijom i u konfrontaciji“ najbolje pokazuje nekoliko događaja iz javnog života međuratnog Sinja. Kako u svojim studijama pokazuju povjesničari fra Josip Ante Soldo i Ivan Kozlica, tadašnji Sinj bio je poprište oštrih političkih podjela i nasilnih obračuna s političkim neistomišljenicima u čemu je prednjačio upravo Ante Pavić Đusa.

Ante Pavić bio je gorljivi pristalica, a jedno vrijeme čak i predsjednik sinjskog ogranka ORJUNA-e, militantne organizacije ekstremnih jugoslavenskih nacionalista koja se zauzimala za jedinstvenu Jugoslaviju sa Srbijom kao njezinom stožernom i vodećom snagom. Sve one koji su se tome protivili ili opirali, orjunaši su prokazivali kao državne neprijatelje i s njima se nasilno obračunavali, često uz potporu državne vlasti.

U Sinju su se orjunaši obračunavali s pristalicama Hrvatskog katoličkog pokreta okupljenima oko sinjskih franjevaca te s prvacima i simpatizerima Hrvatske seljačke stranke. Novinski izvori koje donose Soldo i Kozlica bilježe da je 6. kolovoza 1921. u Sinj na hodočašće došao katolički radnik i urednik Narodne politike Mario Matulić, a s njim i predsjednica udruge katoličkih žena Danica pl. Bedeković. Po dolasku su ih napali orjunaši, a Matulića je Ante Pavić udario po vratu zbog čega je osuđen na 14 dana zatvora. Pavić je bio glavni protagonist i napada na katoličku mladež (orlove) 22. svibnja 1922. prilikom njihova povratka u Sinj s izleta na Čitluk. Kako donosi Soldo, orjunaši su prvo pokušali prestrašiti mladež brzom vožnjom kočijom, ali bez uspjeha. Nakon toga je Pavić napao jednog seoskog momka zbog čega je bio uhićen i osuđen na tri tjedna zatvora. O orjunaškom nasilju svjedoči i njihov napad na prvaka sinjskog HSS-a Marka Raku – Grčića sredinom 20-ih godina, o čemu je pisao njegov unuk Marko Grčić, poznati hrvatski novinar i prevoditelj.

Najveći incident u kojem je sudjelovao Ante Pavić zbio se na Alki održanoj 18. kolovoza 1935. Pavić je inače bio alkarski momak alkaru Anti Barezi Anćoni i u toj ulozi je sudjelovao i na Alki 1935. na kojoj je došlo do sukoba prosvjednika, pristalica HSS-a i žandarmerije koja je ubila jednog, a ranila više prosvjednika. U svom članku o neredima na Alki 1935. povjesničar Nikica Barić donosi izvještaj koji je dr. Ivo Smolić, zamjenik zastupnika HSS-a Pavla Krce, uputio ministru unutarnjih poslova dr. Antunu Korošecu. Prema Smoliću, do sukoba i nereda na Alki došlo je po otpočinjanju govora alkarskog vojvode Vice Grabovca. Masa iz gledateljstva, većinom pristalice HSS-a, stala je prosvjedovati na govor tadašnjeg alkarskog vojvode koji je bio poznat kao istaknuti pristalica diktature kralja Aleksandra. Kako dalje navodi Smolić, prosvjednici su klicali „Živio Dr. Maček“ na što je alkarski momak Ante Pavić odgovorio vičući „Dolje Maček i dolje Hrvatska“, a zatim i svojom puškom udario jednog seljaka. Sukobi su se s alkarskog trkališta preselili na sinjsku Pijacu gdje je prema izvještaju Smolića, Pavić puškom opet nasrnuo na seljake nakon čega su žandari pucali i ubili Nikolu Šipića, tragičnu žrtvu prosvjeda i žandarmerijskog nasilja.

Damir Pavić u razgovoru za Audio i Foto arhiv Simić nudi dijametralno drugačiju sliku zbivanja na Alki 1935. On ističe da je te godine na Alki došlo do sukoba između jugoslavenski orijentiranih Sinjana i “fratarskog pomlatka iz sjemeništa”. Dalje navodi kako je njegov otac bio pogođen kamenom prilikom odlaska s trkališta, nakon čega je napadača udario kundakom svoje puške. Nakon što je sjeo u kavanu u središtu Sinja nožem ga je pokušao pogoditi “neki tip, mačekovac, haesesovac iz Muća”. Po sinovljevoj priči, nož nije uspio pogoditi Antu Pavića koji je narednog dana otišao u Muć, pronašao navodnog napadača te ga “ubio od batina i bacio u jarak”.

Alkari i alkarski momci na pogrebu kralja Aleksandra Karađorđevića u Beogradu 1934. Ante Pavić je četvrti slijeva među alkarskim momcima. Izvor: Audio i Foto arhiv Simić

Sinj na strani partizana, ali i HDZ-a

U svojim intervjuima Siniša Pavić se voli doticati i političkog konteksta Sinja za vrijeme Drugog svjetskog i pred početak Domovinskog rata. U intervju za Blic tako ističe:

„Znate, kad sam, dve godine pre raspada Jugoslavije, vodio u Sinj ženu i sina da vide odakle sam, tamo su nas dočekali sinjski alkari kao najrođenije. Pamtili su mog oca i Sinj nije dao nijednog ustašu, svi su bili u partizanima, a u Sinju nije bilo Srba. To je bila jedna generacija koja je brzo i instinktivno znala šta je šta i prepoznala ono što je u Hrvatskoj zlo i okrenula se borbi protiv ustaša. Čak i oni ljudi koji su se sa mojim ocem sporili kad je 1938. krenuo za Beograd, posle su mu dali za pravo. A on je bio taj koji je rekao nama je svima mesto u Jugoslaviji. Takav je ostao do kraja života.“.

U nastavku istog intervjua Pavić ističe svoje iznenađenje s pobjedom HDZ-a na prvim slobodnim i višestranačkim izborima u Sinju 1990.:

„Posle samo dve godine HDZ tamo (u Sinju, op.a.) dobije izbore. Nama je to bilo neverovatno. Pitajući se kako je to moguće, setio sam se da sam tada tamo video mlade ljude po kafićima koji sede povazdan i ne rade ništa. Rekao sam, ovo neće izaći na dobro jer im roditelji rade u Nemačkoj, šalju im pare i oni postaju podložan materijal za manipulaciju. Tako je i bilo. Jer, oni nisu znali ništa o istoriji.“

Pavić inače i u drugim intervjuima voli isticati da su iz njegova Sinja svi otišli u partizane, a nitko u ustaše. Pritom je Pavić prilično u pravu, ali on ne zna ili namjerno izostavlja prave razloge uključivanja velikog broja Sinjana u partizanski pokret. Naime, za razliku od njegova oca Đuse koji je podržavao centralističku Jugoslaviju sa srpskom hegemonijom, Sinjani se pridružuju partizanskom pokretu kako bi se među ostalim oslobodili srpske hegemonije i ostvarili nacionalnu ravnopravnost u federalnoj Jugoslaviji.

Kao što su Đusa i većina njegovih suvremenika iz Sinja različito gledali na Jugoslaviju, tako su na tu državu različito gledali Siniša Pavić i Sinjani koji su na njegovo veliko iznenađenje na izborima 1990. većinski glasovali za HDZ. Možda Pavić iz Beograda krajem 80-ih nije mogao jasno vidjeti velikosrpsku mobilizaciju i Miloševićeve agresivne namjere, no iz Sinja se to moglo vidjeti, a naposljetku i osjetiti. Narod koji je 1935. prosvjedovao protiv Vice Grabovca i klicao Mačeku, 1941. se u okviru partizanskog pokreta krenuo boriti za nacionalno i socijalno oslobođenje i 1990. glasovao za HDZ i kasnije se borio protiv velikosrpske agresije, možda ne zna povijest, ali da parafraziramo Sinišu Pavića, brzo i instinktivno zna što je što i dobro prepoznaje što je zlo.*

 

*U intervjuu za Glas Srpske 19. listopada 2019. povodom početka emitiranja svoje nove serije “Junaci našeg doba”, Siniša Pavić opet se dotaknuo svojih sinjskih korijena. Ponovno je istaknuo sjajan prijam koji je doživio u Sinju kad ga je posjetio pred sam raspad Jugoslavije napominjući kako dvije godine poslije nije otišao na Alku jer je “video da to više nije isti Sinj”. Prisjetio se i svog oca Ante Pavića Đuse, ekstremnog jugoslavenskog nacionalista i osuđivanog nasilnika za kojeg je kazao da je iz Sinja “otišao da ga ne bi ubili zato što je bio Jugosloven”. Za svog oca je istaknuo da je bio “čovek koji nije svoje animozitete širio na nepotrebne stvari, nego je bio tolerantan” smatrajući kako je “ta zajednička država (Jugoslavija, op.a.) dobra za sve.”

 

Literatura:

Audio i Foto arhiv Simić. http://www.audioifotoarhiv.com/gosti%20sajta/DamirPavic.html (pristupljeno 11. ožujka 2020.)

Barić, Nikica. (2006). Neredi na Sinjskoj alci 1935., Časopis za suvremenu povijest. 38 (3): 939-953

Danas. https://www.danas.rs/nedelja/damir-pavic-zivot-i-rat/ (pristupljeno 11. ožujka 2020.)

Kozlica, Ivan. (2014). Alka u politici, politika u Alki: Sinjska alka i ratovi dvadesetog stoljeća. Trilj i Zagreb: Kulturno društvo Trilj i Hrvatski centar za žrtve rata

Soldo, Josip Ante. (1995). Mladost Dušana Žanka, U: Soldo, J.A. (ur.), Zbornik radova o skupu: Povratak Dušana Žanka u zavičaj, Sinj: Ogranak Matice hrvatske, 47-72

Blic. http://www.blic.rs/kultura/vesti/autor-najgledanijih-tv-serija-izbliza-sinisa-pavic-svet-je-licemeran-i-tretira-nas/9r229dz (pristupljeno 13. prosinca 2017.)

Ilustrovana politika. (pristupljeno 5. siječnja 2009.)