Obitelj Tripalo u sinjskoj povijesti i kulturi sjećanja

HE11_0546

Ante Miko Tripalo (1926. – 1995.)

Ante Miko Tripalo, hrvatski političar i pravnik kojeg se danas sjećamo u njegovu rodnom Sinju, odvjetak je ugledne i imućne sinjske obitelji Tripalo*. Članovi ove obitelji bili su istaknuti sudionici političkog, društvenog i gospodarskog života Sinja, napose u drugoj polovici 19. i prvoj polovici 20. stoljeća. Jedno izlaganje je premalo da bi se javnosti podastrlo cjelokupno djelovanje obitelji Tripalo u spomenutom razdoblju, pa ću se onda usredotočiti prvenstveno na njihovo političko djelovanje.

Predvodnici narodnjačke opcije

Članovi obitelji Tripalo ulaze u politički život nakon obnove ustavnosti i uvođenja pokrajinske i općinske samouprave u Dalmaciji 1860-tih godina. Zahvaljujući svom bogatstvu, obrazovanosti i društvenom ugledu, Tripalići (kako ih se nazivalo u Sinju) postaju predvodnici narodnjačke političke opcije koja je težila ponarođenju javnih ustanova i sjedinjenju Dalmacije s banskom Hrvatskom. Frano Tripalo Stipin predvodio je 1869. narodnjake do prve pobjede na općinskim izborima u Sinju na kojima je on izabran za načelnika sinjske općine. Godinu poslije, 1870. njegov bratić Antun Tripalo, također narodnjak, izabran je za zastupnika Sinja u Dalmatinskom saboru u Zadru.

Frano Tripalo

Frano Tripalo Stipin, predvodnik narodnjačke opcije na općinskim izborima 1869. i načelnik sinjske općine

Dominacija obitelji Tripalo u sinjskoj politici bila je posebno izražena u zadnja tri desetljeća 19. stoljeća kada je ova obitelj ujedno bila i na vrhuncu gospodarske moći. U spomenutom razdoblju svi sinjski načelnici i zastupnici u Dalmatinskom saboru potjecali su iz obitelji Tripalo i pripadali narodnjačkoj opciji. Nakon Frane Tripala Stipinog načelnik Sinja je jako dugo bio njegov brat Petar vitez Tripalo, a poslije kratko i njegov sin Krunoslav Tripalo. Nakon Antuna Tripala zastupnik Sinja u Dalmatinskom saboru bio je Stjepan Tripalo, a poslije njega i već spomenuti Petar vitez Tripalo, inače jako zaslužan za razvoj Sinja u uređenu urbanu cjelinu. Petar Tripalo je uza sve to bio i alkarski vođa, odnosno današnjom terminologijom alkarski vojvoda.

Zagovornici jugoslavenskog unitarizma

Početkom 20. stoljeća obitelj Tripalo napušta narodnjačku političku opciju, raskida svoje dugogodišnje političko savezništvo sa sinjskim franjevcima te se okreće idejama narodnog jedinstva i državnog ujedinjenja Srba i Hrvata. U novoj državi Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca Tripalići su jedni od glavnih zagovornika jugoslavenskog unitarizma u Sinju, a Mirko Tripalo (Petrov sin) se natječe kao kandidat Demokratske stranke za zastupnika Sinja u Narodnoj skupštini u Beogradu. Međutim u sva tri navrata je poražen, prvo 1920. od Hrvatske pučke stranke, a potom 1923. i 1925. od Hrvatske republikanske seljačke stranke. Izborni porazi dotad politički neprikosnovenih Tripalića svjedoče o neslaganju većine hrvatskog stanovništva s unitarističkom politikom koju su zastupali te polaganom slabljenju njihova društvenog utjecaja u Sinju. Mirko Tripalo je inače 1925. ipak bio izabran za zastupnika u beogradskoj Narodnoj skupštini, ali ne u izbornom okrugu Sinj.

O slabljenju društvenog utjecaja Tripalića svjedoče i rezultati izbora za općinsko vijeće Sinja iz 1936. kada je lista Jugoslavenske nacionalne stranke predvođena Brankom Tripalom (ocem Ante Mike) dobila manje od 15% glasova i zauzela treće mjesto nakon dvije liste Hrvatske seljačke stranke, one službene i one odmetnute, lijeve. Na posljednjim parlamentarnim izborima u Kraljevini Jugoslaviji za zastupnika Sinja izabran je Miloš Tripalo, iako je on osvojio gotovo 20 puta manje glasova od kandidata HSS-a. Ovako što je bilo moguće zahvaljujući tadašnjem nepravednom izbornom sustavu koji je bio skrojen kako bi povlašćivao vladinu listu na kojoj je kandidat bio i spomenuti Miloš Tripalo.

Sjećanje na Antu Miku Tripala i druge sinjske velikane

Ako obitelj Tripalo i njihovo cjelokupno djelovanje gledamo iz perspektive lokalne kulture sjećanja koja svoj formalni izraz nalazi u imenovanju ulica i trgova te postavljanju spomenika i spomen ploča, jedini Tripalo kojeg se ova zajednice sjeća je upravo Ante Miko. On u Sinju ima ulicu, spomen ploču i spomen bistu u svoju čast, što nema nijedan drugi član ove obitelji. Današnjim danom Ante Miko je u Sinju dobio i svoj skup kojim se čuva i obnavlja sjećanje na njegov život i rad, a spominje se kako će uskoro njegovo ime nositi i jedna stipendija koju Grad Sinj dodjeljuje izvrsnim studentima.

ss

Kuća u Sinju u kojoj se 1926. rodio Ante Miko Tripalo. Od 2006. na kući se nalazi spomen ploča u njegovu čast. 

Neki će reći da je sve to premalo za čovjeka koji je imao tako istaknutu ulogu u ključnim političkim zbivanjima i koji je unatoč svim nedaćama i izazovima nepokolebljivo branio i zagovarao nacionalnu ravnopravnost i slobodu hrvatskog naroda te građanska prava i dostojanstvo svakog čovjeka. U kontekstu Sinja naravno nikad ne treba smetnuti s uma da je ovaj našijenac uvijek isticao svoje sinjsko porijeklo te bio i predsjednik Odbora za proslavu 250. godišnjice Sinjske alke.

Sinjska kultura sjećanja je nažalost jako ideologizirana i sklona zaboravljanju i odbacivanju, ali nažalost još i gore, klevetanju i demoniziranju onih koji se ne uklapaju u „crno-bijele“ poglede na zamršenu i slojevitu hrvatsku prošlost. Od toga je još i poraznije što što kod šire javnosti postoji ogromno neznanje o vlastitoj povijesti i nemar prema povijesnim veličinama. A Sinj stvarno ima pregršt ljudi kojima se možemo ponositi i na kojima možemo graditi našu samosvijest i identitet. Ante Miko Tripalo je jedan od tih ljudi, ali tu se mogu ubrojiti i Dražen Sesardić**, Tihomil Rađa i brojni drugi. Stoga se nadam da će ovaj današnji skup pridonijeti stvaranju kulture sjećanja dostojne svih onih koji su potekli iz ove zajednice i koji su nas zadužili svojom ustrajnošću i dosljednošću u borbi za načela i vrijednosti na kojima se zasniva suvremena i suverena Republika Hrvatska.

* Izlaganje na znanstvenostručnom simpoziju “Tripalovi dani u Sinju”, u Sinju, 18. lipnja 2015.

** Zanimljivo je napomenuti kako je Draženov brat Davor Sesardić bio krsni kum Anti Tripalu. Davor Sesardić je svom kumčetu Anti dao nadimak „Miko“ po kojem će biti poznat i upamćen.

Oglasi
Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Sinjanin Ivan Celmić, velikan hrvatske cestogradnje

Celmić 2

Ivan Celmić (1917. – 2010.)

Nemali je broj Sinjana koji su svojim radom, stvaralaštvom i umijećima ostavili veliki trag u našoj povijesti, ali su ostali nepoznati u svom rodnom zavičaju. Takav je slučaj i s Ivanom Celmićem, jednim od najistaknutijih hrvatskih građevinskih stručnjaka iz druge polovice 20. stoljeća.

Posjednička i alkarska obitelj Celmić

Ivan Celmić rođen je u Sinju 17. listopada 1917. u posjedničkoj i građanskoj obitelji. Njegov otac Stjepan bio je prvo prisjednik, a onda tijekom 1. svjetskog rata i načelnik sinjske općine. Obitelj Celmić bila je usko vezana za Alku i tijekom 19. stoljeća tri člana ove obitelji bili su alkari. Vjerojatno najpoznatiji od njih bio je istoimeni stric Ivana Celmića koji je Alku trčao od 1881. do 1901., a potom bio član Časnog alkarskog suda.

Ivan Celmić je osnovnu školu i gimnaziju polazio u Sinju, nakon čega se 1937. upisuje na studij građevinarstva u Zagrebu kojeg zbog ratnih neprilika dovršava 1947. Od trenutka diplomiranja pa sve do umirovljenja Celmić je bio sudionik svih najvažnijih cestograđevnih pothvata u ondašnjoj socijalističkoj Hrvatskoj. U njegovom bogatom graditeljskom opusu ističu se stručni i organizacijski poslovi u gradnji autoceste Ljubljana – Zagreb – Beograd i Jadranske magistrale te koordinacija svih poslova u pripremi i gradnji te kontroli kvalitete autoceste Zagreb – Karlovac, tunela Učka i mosta kopno – otok Krk. Posebno je bio angažiran na izgradnji prve hrvatske autoceste Zagreb – Karlovac stručno obrazlažući i braneći tu investiciju u Zagrebu, Beogradu i Međunarodnoj banci u Washingtonu.

Veliki doprinos razvoju Instituta IGH

Ivan Celmić je od 1950. bio zaposlen u Laboratoriju građevinarstva Hrvatske, preteči današnjeg Instituta IGH. Od 1952. bio je voditelj geomehaničkog odjela u Institutu, od 1956. pomoćnik direktora, a od 1964. do umirovljenja 1981. tehnički direktor Građevinskog instituta. Kao čelnik IGH Celmić je dao veliki doprinos razvoju Instituta i njegovom prerastanju u uglednu znanstvenoistraživačku instituciju.

Za svoj stručni, organizacijski i istraživački rad Celmić je dobio niz priznanja, nagrada i odličja među kojima se posebno ističu nagrada za životno djelo koju je dobio od IGH povodom 50. godišnjice rada Instituta, te Zlatna kuna za životno djelo koju mu je dodijelila Hrvatska gospodarska komora prigodom 150. godišnjice svog djelovanja.

Ivan Celmić umro je 5. listopada 2010. u Zagrebu, gdje i pokopan.

Danas ni u Sinju ni u Alki nema nijednog Celmića, što je odraz društvenih kretanja koje je nemoguće izbjeći. No ono što bi trebalo izbjeći je zaborav ljudi poput Ivana Celmića koji pripadaju plejadi Sinjana koja se istaknula kao najbolja u onim područjima života u kojima su djelovali.

Literatura:

Ivan Celmić – dobitnik Zlatne kune za životno djelo. Građevinar. 54(11): 675-680

Ivan Celmić, dipl.ing.građ. (1917.-2010.). Građevinar. 62(11): 1041-1042

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Sinjanin Ante Masovčić, redatelj prvog hrvatskog igranog filma

Prije točno 100 godina, 28. kolovoza 1917. u kinu „Metropol“ u Zagrebu premijerno je prikazan prvi hrvatski igrani film „Brcko u Zagrebu“. Film je nastao u produkciji prvog hrvatskog filmskog poduzeća „Croatia film k.d.“. Scenarist filma bio je kazališni i filmski glumac Arnošt Grund, a glavne uloge su tumačili Irma Polak, Tonka Savić i Stjepan Bojinčić, zajedno s već spomenutim Grundom. Redatelj prvog hrvatskog igranog filma bio je Sinjanin Ante Masovčić, javnosti najpoznatiji sa znamenite slike „Bonvivant“ Miroslava Kraljevića.

gf

Prizor iz prvog hrvatskog igranog filma “Brcko u Zagrebu”. Film inače nije sačuvan i dostupni su samo fotografski isječci. 

Ante Masovčić je rođen u Sinju 1889. godine. Njegov otac Vjekoslav (Lujo) potjecao je iz ugledne i bogate sinjske veleposjedničke obitelji koja je imala istaknutu ulogu u hrvatskom narodnom pokretu u Dalmaciji. Lujin brat i Antin stric Augustin Masovčić bio je zastupnik Narodne stranke u Dalmatinskom saboru u Zadru (1876. – 1889.) i Carevinskom vijeću u Beču (1885. – 1891.). Augustin Masovčić diplomirao je pravo i bavio se odvjetništvom u Sinju. Među Masovčićima koji su imali istaknutu ulogu u javnom životu treba spomenuti i Marka Masovčića, Antinog polustrica koji je kao narodnjak bio načelnik sinjske općine od 1867. do 1869. godine.

Ante Masovčić studirao je u Parizu gdje je 1912. i pozirao za čuvenu sliku „Bonvivant“. Po povratku iz Pariza radio je kao tajnik u zagrebačkom HNK. Na tom mjestu povezao se sa zagrebačkim kazališnim i glumačkim krugovima, iz čega je i proistekao njegov rad na prvom hrvatskom igranom filmu u ulozi redatelja.

1912,_Miroslav_Kraljevic,_Bonvivant

Sinjanin Ante Masovčić (1889. – 1948.) na znamenitoj slici “Bonvivant” Miroslava Kraljevića. Slika je nastala 1912. u Parizu gdje je Masovčić u to vrijeme studirao. 

U vrijeme dok je bio tajnik zagrebačkog HNK Masovčić je pomagao i kazališni život u rodnom Sinju. Kako ističe povjesničar fra Josip Ante Soldo, Masovčić je 1916. u zagrebački HNK doveo Sinjanina Petra Markovića koji je tamo radio kao inspicijent i šaptač. Marković se 1918. vratio u Sinj gdje je ponovno pokrenuo rad kazališta potpomognut upravo Antom Masovčićem koji mu je iz Zagreba slao materijale i tekstove.

Sredinom 1920-tih Ante Masovčić se okrenuo politici i postao istaknuti član Radićeve Hrvatske seljačke stranke. Nakon lokalnih izbora 1926. izabran je za načelnika sinjske općine. Već početkom 1927. izabran je za zastupnika u splitsku oblasnu skupštinu, a potom i za člana oblasnog odbora čime je završilo njegovo kratko načelnikovanje u Sinju.

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Posebne veze Alke i Češke

Najstariji poznati Statut Alke iz 1833. godine pisan je talijanskim jezikom, tada službenim u Dalmaciji. Tek 1951. je ovaj Statut preveden na hrvatski jezik, i to zahvaljujući velikom trudi i požrtvovnosti sinjskoga odvjetnika i pravnog stručnjaka dr. Ante Sesardića.

Statut Alke iz 1833. bio je podloga svih ostalih Pravilnika i Statuta Alke, pa tako i Pravilnika Viteškog alkarskog društva iz 1902. godine. Ovaj Pravilnik je pisan hrvatskim jezikom, a već 1908. je preveden na češki jezik i gotovo u cijelosti objavljen u časopisu Sokol kojeg je izdavala Češka sokolska zajednica.

Sokolski pokret i Alka

Prijevod Pravilnika Alke na češki jezik i njegovo objavljivanje u časopisu Sokol već 1908. nisu bili nimalo slučajni. U Sinju je naime 1905. osnovano društvo Hrvatski sokol, a prvi predsjednik društva bio je sinjski načelnik i tadašnji alkarski vojvoda Krunoslav Tripalo. Zanimljivo prvi vođa sinjskog Sokola bio je Vicko Grabovac, općinski službenik koji će 1908. zamijeniti upravo Krunoslava Tripala na dužnosti alkarskog vojvode.  Kada je 19. studenoga 1905. posvećivana zastava sinjskog Sokola, svečanost su uveličali i sami alkari za koje časopis Prosvjeta iz 1906. ističe da su „tom zgodom izašli sa svojim konjima i u podpunoj sjajnoj narodnoj odori i opremi“.

Blagoslov zastave Hrvatskog Sokola u Sinju 1905.

Blagoslov zastave Hrvatskog sokola u Sinju 1905.

Sinjsko sokolsko društvo bilo je dio velikog sokolskog pokreta koji je obuhvaćao brojne slavenske narode, pa tako i Hrvate. Ishodište sokolskog pokreta bila je Češka gdje je 1862. i osnovano prvo sokolsko društvo. Hrvatski sokolski pokret bio je povezan s češkim sokolstvom, pa je tako i došlo do interesa krovne češke sokolske organizacija za vitešku igru Alku.

Kako se ističe u kraćim uvodnim crtama u časopisu Sokol, Alka se trebala predstaviti na nadolazećem sokolskom okupljanju u Zadru 1909. To je očito i bio razlog da prevedu Pravilnik Alke i upoznaju širu češku javnost s povijesnim nastankom, razvojem i pravilima izvođenje “opće narodne, slavenske junačke igre usidrene u slavenskoj Dalmaciji”, kako Česi opisuju Alku u tekstu.

Seoski Sokol iz Hrvataca i odjel sinjskih Alkara

Sinjski alkari i seoski Sokol iz Hrvaca na dan blagoslova zastave Hrvatskog sokola u Sinju.

Radovi o Alki na češkom jeziku

Prije nekoliko godina na portalu Ferata objavio sam tekst o vrlo vrijednim putopisnim i novinarskim radovima o Alki u međuratnim češkim novinama. U zadnjih nekoliko godina naišao sam na čak dva završna rada o Alki na češkim sveučilištima – prvi je bio naslovljen „Sinjska alka – porijeklo, razvoj i problemi modernosti“ i obranjen je 2011. na Masarykovom sveučilištu u Brnu, dok je drugi pod naslovom „Razvoj i percepcija Sinjske alke“ obranjen 2015. na Karlovom sveučilištu u Pragu.

Činjenica da je prvi strani jezik na koji je preveden Pravilnik Alke bio češki, govori nam o važnosti Češke za društveni i kulturni razvoj ondašnje Dalmacije, kao i o zanimanju češke javnosti za hrvatsku kulturu i povijest. Ovo zanimanje postoji i danas, što se najbolje vidi iz želje čeških studenata da proučavaju povijest i društveno značenje Alke. Između Alke i Češke postoje posebne veze koje valja čuvati i razvijati.

 

*Posebno bih se zahvalio Jeleni Bilić na pomoći pri pronalasku češkog prijevoda Pravilnika Alke i Anti Poljaku na pomoći oko prijevoda uvodnog teksta o Alki.

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Dvije Alke u istoj godini

Aktualna 2017. godina bit će posebna za Alku pošto će se u Vukovaru 6. svibnja ova viteška igra po četvrti put u povijesti održati izvan Sinja. Nakon Splita koji je Alku ugostio sigurno jednom (1832.), a moguće i više puta sredinom 19. stoljeća, Beograda 1922. i Zagreba 1946., Vukovar će 2017. biti četvrti grad u povijesti koji će ugostiti tristoljetnu vitešku igru. No izuzev toga, 2017. će ostati upamćena i kao jedna od rijetkih godina u povijesti Alke kada se ova viteška igra održala više od jednog puta u istoj godini.

Prema dostupnim povijesnim izvorima, Alka se više od jednog puta u istoj godini održala 1818., 1838., 1842., 1875., 1887., 1919., 1922. i 1946.  Samo tijekom ove dvije zadnje spomenute godine Alka se održala dva puta u različitim gradovima (1922. Beograd i Sinj; 1946. Zagreb i Sinj), dok je u svim preostalim godinama Sinj bio mjesto dvostrukoga (a ponekad i trostrukog) održavanja tijekom iste godine.

Prvo dokumentirano održavanje dviju Alka tijekom iste godine zbilo se 1818. Te je godine u dva navrata Sinj pohodio austrijski car Franjo I. i oba puta se održala alka. Prvi je put Alka održana 15. svibnja i slavodobitnik je bio Frano Tripalo koga je car nagradio zlatnim prstenom s draguljima. U drugom navratu Alka se održala 6. srpnja i to kako ističe Šime Jurić, u počast carice Karoline Auguste Bavarske.

Drugo poznato održavanje dviju Alki u istoj godini datira iz 1838. Te se godine prvo održala redovna Alka 19. travnja na rođendan tadašnjeg cara Ferdinanda I. Slavodobitnik ove Alke bio je Ivan Tripalo Franin. Iste te godine Alka se trčala i 7. lipnja u povodu dolaska u Sinj saskog kralja Frederika Augusta II. Slavodobitnik ove svečane Alke bio je Ivan Lovrić koga je saski kralj nagradio zlatnim satom s lančićem.

Tri Alke u jednoj godini

Godina 1842. je naročito posebna jer su tada prema dostupnim izvorima održane čak tri Alke. Prvo je 28. ožujka održana svečana Alka u čast dolaska u Sinj austrijskog nadvojvode Albrechta. Slavodobitnik je bio Mate Lovrić kojeg je posebni gost isto prigodno nagradio. Nakon toga je 19. travnja održana redovna Alka na kojoj je pobijedio Nikola Tripalo. I onda naposljetku 22. listopada je održana i druga svečana Alka te godine, ovaj put u čast austrijskog nadvojvode Franje Karla, inače oca budućeg cara Franje Josipa I. Slavodobitnik treće Alke održane 1842. bio je Ante Bareza.

Upravo je spomenuti austrijski car Franjo Josip I. bio razlogom što su se i 1875. održale dvije Alke u Sinju. Prva je na rasporedu bila svečana Alka 18. travnja u čast Franje Josipa I. Slavodobitnik je postao Mate Terzić – Bonić i kao nagradu od cara dobio 30 zlatnika i prsten. Nakon toga 18. kolovoza na rođendan Franje Josipa I. održala se i redovna Alka koju je odnio Ante Bareza.

Dvije Alke u razmaku od dva dana

Posebno je svečano bilo 1887. kada su u razmaku od dva dana održane dvije Alke. Prvo je 16. kolovoza održana svečana Alka u povodu 200. obljetnice oslobođenja Sinja od Osmanlija te dolaska stanovništva s područja Rame u Sinj i Cetinsku krajinu i donošenja Gospine slike. Pobjednik ove posebno svečane Alke bio je trofejni alkar bračkog porijekla Nikola Cerinić koji je za tu prigodu od općine Sinj dobio zlatni medaljon s likom Gospe Sinjske. Samo dva dana poslije 18. kolovoza održana je redovna Alka koju je osvojio Ante Tomašević, pok. Joze.

img20150413_10060792

Svečana Alka održana 16. kolovoza 1887. Dva dana poslije, 18. kolovoza održala se i redovita Alka

Još je samo 1919. godine Alka održana dva puta u Sinju tijekom iste godine. Prva je bila 12. srpnja u prigodi proslave rođendana Petra I. Karađorđevića, kralja novouspostavljene Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Slavodobitnik je postao Nikola Jelinčić – Bećo. Već za malo više od mjesec dana 16. kolovoza održana je i redovna Alka koju je dobio Frano Grabovac.

Ove godine će se tako tek po 9. put u trostoljetnoj povijesti Alka održati više od jednom u istoj godini. Uz činjenicu kako će se održati u Vukovaru i Sinju, to je razlog više za smatrati 2017. kao posebnu godinu u povijesti Alke.

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Četiri godine Sinjskih obzora

Prije točno četiri godine upustio sam se u osobno izdavaštvo i pokrenuo vlastitu web stranicu na WordPress platformi. Objavljivao sam vlastite tekstove o društvenoj i kulturnoj povijesti Sinja, s posebnim naglaskom na temi viteške igre Alke. Kako su tekstovi pokrivali cijelu panoramu sinjskih tema, stranicu sam s vremenom nazvao Sinjski obzori.

Makar politolog po vokaciji, nisam na stranici objavljivao analize i promišljanja o aktualnim političkim procesima i događanjima u Sinju. Znao sam se doticati političke povijesti i kulture sjećanja, ali nisam ulazio u teme iz dnevne politike ovog grada. Ne zato jer tome nisam vičan ili se nisam usudio, već stoga jer sam se odlučio posvetiti temama iz sinjske povijesti i kulturne baštine koje po meni predstavljaju istinsko i još neotkriveno blago. Često ponavljam misao Milana Begovića kako je naš zajednički zavičaj bogatiji poviješću nego medom i mlijekom, pa sam vođen time i odlučio usmjeriti pogled prema riznici povijesnog i kulturnog bogatstva Sinja i Cetinske krajine.

Moja skromna web metrika kaže da je na stranicama Sinjskih obzora u ove četiri godine objavljeno 16 eseja. To znači kako sam pisao i objavljivao četiri teksta godišnje. Sve napisano i objavljeno pregledano je nešto više od 5 800 puta i to od strane nešto manje od 3 200 posjetitelja. Gledano brojevima, cijele jedne Brnaze su pročitale bar najmanje jedan tekst sa stranice. Dobar dio objavljenih tekstova preuzeo je i lokalni portal Ferata, a jedan od članaka sa stranice bio je i izvor za biografsku natuknicu na Wikipediji.

Sinjski obzori nastavit će donositi oglede o temama iz sinjske povijesti i kulturne baštine nastojeći ih povezati s današnjicom i tako učiniti još zanimljivijima. Godina koja je započela otvorit će mnoge zanimljive teme poput održavanje Alke izvan Sinja prvi put nakon 71 godine, čime će Vukovar postati tek četvrti grad u povijesti koji je ugostio najstariju vitešku igru u ovom dijelu Europe. Tu je još i 100. godišnjica prvog hrvatskog igranog filma „Brcko u Zagrebu“ čiji je redatelj bio Sinjanin Ante Masovčić, čuveni „Bonvivant“ sa slike Miroslava Kraljevića. Na obzorju ove stranice već se ocrtavaju i drugi tekstovi koji će nastaviti otkrivati vrijednu i još nedovoljno poznatu sinjsku povijest.

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Alka u Vukovaru

Na sjednici Skupštine Viteškog alkarskog društva od 17. prosinca odlučeno je kako će se sljedeće godine u Vukovaru održati svečana Alka. Kako donosi lokalni portal Ferata, „u čitanju obrazloženja predsjedavajući radnog predsjedništva je između ostalog naglasio kako radi velike žrtve Vukovara u Domovinskom ratu, ostvarenog prijateljstva gradova Vukovara i Sinja, te stvorenih neraskidivih veza Vukovaraca i članova VAD-a, Upravni odbor predlaže Skupštini održavanje svečane Alke u Vukovaru, u vrijeme kada se stvore potrebni tehnički uvjeti.“ Po riječima predsjednika Alkarskog društva Stipe Jukića, sve aktivnosti oko trčanja Alke u Vukovaru provode se u dogovoru s tri najvažnije nacionalne političke institucije – Hrvatskim saborom, Predsjednicom i Vladom Republike Hrvatske.

Prema važećem Statutu Alkarskog društva, „Alka se održava samo u Sinju i samo na stazi zvanoj Alkarsko trkalište, gdje se priređuje sve od svog osnutka“. No unatoč ovoj statutarnoj odredbi i ustaljenoj praksi, viteška igra Alka se tijekom dokumentirane povijesti više puta održavala izvan Sinja, i to u Splitu, Beogradu i Zagrebu. U Splitu se Alka trčala sigurno jednom i to 1. ožujka 1832. u prigodi proslave 40. obljetnice krunjenja tadašnjeg cara Franje I. Slavodobitnik splitske Alke bio je Grgur Lovrić. Postoji mogućnost da se istom razdoblju (sredina 19. stoljeća) Alka još poneki put trčala u Splitu, no nisu poznati točni datumi njezina održavanja.

U Beogradu se Alka trčala 7. lipnja 1922. u povodu ženidbe kralja Aleksandra I. s rumunjskom princezom Marijom. Slavodobitnik te Alke bio je Jozo Tomašević Pićurin. U Zagrebu se Alka trčala  12. svibnja 1946., u povodu III. kongresa Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Jugoslavije, a slavodobitnik je bio Bruno Vuletić.

Valja spomenuti kako je Alkarsko društvo 1927. ozbiljno radilo na organiziranju tromjesečne turneje Alke u Sjedinjenim Američkim Državama. Alka se trebala trčati po nekoliko puta u više američkih gradova, međutim zbog slabog interesa domaćina i pretpostavljane financijske neisplativosti, nije nikad došlo do realizacije ovog projekta.

Vukovar će tako biti četvrti grad u povijesti koji će ugostiti najstariju vitešku igru u ovom dijelu Europe. Teško je pronaći mjesto koje više zaslužuje ovu počast od grada koji utjelovljuje hrabrost, ustrajnost i žrtvu hrvatskog naroda u borbi za vlastitu slobodu i državnost. Dodajmo ovome kako Vukovar duže od ijednog drugog grada u Hrvatskoj ima  ulicu posvećenu Sinjskoj alki, da tamo živi veliki broj Cetinjana i njihovih potomaka, kao i da su dvojica Sinjana koji su poginuli tijekom junačke obrane Vukovara, Andrija Alčić i Ivica Poljak Sokol, bili prvi u povijesti koji su posmrtno proglašeni članovima Alkarskog društva. Na sjednici Skupštine Alkarskog društva 17. prosinca posmrtno je za počasnog člana proglašen i Marko Babić, jedan od zapovjednika i junaka vukovarske obrane, inače podrijetlom iz Cetinske krajine.

Nije još zgorega spomenuti kako se jedna Alka već održala u Vukovaru i to ona dječja u svibnju 2006. godine. Održavanje Alke u Vukovaru bit će i svojevrsno ostvarenje obećanja tadašnjeg ministra obrane Republike Hrvatske Gojka Šuška koji je na Alki 1996. najavio skoro trčanje Alke i u slobodnom Vukovaru.

18. studenoga - ''Vukovar, mjesto posebnog pijeteta''

Vukovar će biti četvrti grad u povijesti koji će ugostiti vitešku igru Alku. 

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar