Kako je dolazak cara Franje I. u Sinj 1818. promijenio tijek povijesti Alke

Viteška igra Alka se tijekom povijesti često izvodila u čast državnih vladara i visokih predstavnika državne vlasti koji su posjećivali Sinj. Među Alkama izvedenima u čast visokih gostiju posebno mjesto zauzimaju dvije takve priredbe održane 1818. godine. U proljeće te godine u Dalmaciju se uputio njezin car Franjo I. u društvu svoje četvrte supruge, carice Karoline Auguste Bavarske. Car je tijekom svog putovanja po Dalmaciji u dva navrata posjetio Sinj – prvi put 18. svibnja, a drugi put 9. lipnja kada mu se u posjeti pridružila i carica. Dosad se uglavnom smatralo da se Alka trčala tijekom obaju posjeta, no pažljivije iščitavanje povijesnih izvora pokazuje kako su dvije Alke iz 1818. održane tijekom drugog posjeta cara Franje I. Sinju, 9. i 11. lipnja. Spomenute Alke predstavljaju prekretnicu u povijesti ove viteške igre i s pravom se mogu smatrati početkom modernog razdoblja u povijesti Alke.

Portrait_of_Kaiser_Franz_II

Car Franjo I. iz dinastije Habsburg bio je prvi državni vladar koji je prisustvovao Alki. Sinj je posjetio u dva navrata 1818., prvo 18. svibnja, a onda i 9. lipnja. 

Alkari na dočeku cara Franje I.

Posjet cara Franje I. Sinju došao je u trenutku kada je Alki ozbiljno prijetila opasnost gašenja.  Prethodna francuska vlast u Dalmaciji je po prvi put u povijest uskratila novčanu potporu za troškove izvođenja Alke, što je dovelo do kratkotrajnog prekida njezina održavanja. Prilika za obnovom Alke ukazala se u proljeće 1818. kada je najavljen posjet novog vladara Franje I. Dalmaciji. Već 9. svibnja iste godine sinjski načelnik i alkarski vođa (vojvoda) Vice Buljan upućuje molbu caru za odobravanjem novčane potpore održavanju Alke. Car Franjo I. je došao u Sinj 18. svibnja i prema opisu iz njegova dnevnika razvidno je da su dolazak uveličali alkari zajedno s alkarskim vojvodom i barjaktarom:

„Otmjenije (žene, nap.a.) su obučene kao Talijanke, a muškarci poput Ugara samo što imaju još dulje kapute s ili bez krzna. Na glavi nose čako od crnog sukna, a najotmjeniji kalpake od krzna s kratkim bijelim ili bjelosivim perjem, ali nisu djelovali najotmjenije. Svi su nosili sablje, a ispred njih su išli, jarko crveno obučeni, njihovi poglavari i jedan sa stijegom, koji je imao neke vrsti turbana na glavi i kaput bez rukava s krznom. Konji su bili opremljeni na turski način, neki od njih lijepi i žustri.“

Osim opisa alkara prigodom dolaska u Sinj, Franjo I. u svom dnevniku donosi i još niz vrijednih pojedinosti o tadašnjem izgledu Sinja, stanovništvu, običajima i upravi. U dnevniku je među ostalim zabilježio kako u Sinju ima imućnih ljudi i puno trgovina. Već 19. svibnja car Franjo I. napušta Sinj i odlazi prema Dubrovniku gdje je boravio 11 dana.

Vicko Buljan_edited-1

Alkarski vođa i načelnik sinjske općine Vice Buljan (1783. – 1849.). Zahvaljujući njegovoj upornosti Alka je uspjela steći naklonost i potporu cara Franje I.

Alka s kumovima u čast cara Franje I.

Početkom lipnja 1818. car Franjo I. i carica Karolina Augusta napuštaju Dubrovnik i kreću natrag prema prijestolnici u Beču. Carica koja je putovala morem i car koji je išao kopnom trebali su se susresti u Sinju i zajedno zaputiti prema carskoj prijestolnici. Car Franjo I. je došao u Sinj 9. lipnja i tada je u njegovu čast upriličena svečana Alka. U svom dnevniku car je ostavio podroban opis ovog događaja iz kojega saznajemo da se radilo o Alki s kumovima, posebnom obliku alkarskog natjecanja koje se izvodilo samo u najsvečanijim prigodama. Na Alki se natjecalo 18 alkara, a slavodobitnik je postao sinjski trgovac Frano Tripalo kojemu je car kao nagradu uručio zlatni prsten s draguljima. Frano Tripalo je u povijesti zabilježen kao alkar koji je Alku trkao zajedno s dvojicom svojih sinova, a njegov unuk Petar vitez Tripalo bio je poznati alkarski vojvoda i dugogodišnji načelnik sinjske općine. Prema opisu iz dnevnika Franjo I. je bio zadovoljan viđenim na Alki, pri čemu je posebno naglasio ljepotu odora i opreme alkara te njihovu brzinu, smjelost i vještinu pogađanja alke. U dnevniku je zabilježio i kako postoji zahtjev da se obnovi običaj izvođenja Alke te da se u tu svrhu izdvoji 100 forinta godišnje iz državne blagajne.

Druga Alka u čast carskog para

Carica Karolina Augusta uplovila je brodom u Split 10. lipnja, a prizor uplovljavanja prikazan je na akvarelu splitskog slikara Antuna Barača. Nakon toga je nastavila put prema Sinju gdje se pridružila suprugu Franji I. Sutradan 11. lipnja 1818. održana je i druga Alka o kojoj car nije ostavio podroban opis u dnevniku.  Poznato je ipak da se natjecalo 19 alkara i da je slavodobitnik postao „pomoćnik poglavara“, odnosno alajčauš. Najvjerojatnije se radilo o Ivanu Lovriću pok. Špira za kojeg je poznato da je na Alki 9. lipnja obavljao dužnost alajčauša. Po povratku u Beč car Franjo I. odlučio je odobriti zahtjev alkara za državnom potporu izvođenju Alke. Alkarima je zajamčena redovita godišnja potpora od 100 forinta za troškove organizacije Alke i nagradu slavodobitniku. Zauzvrat su alkari dobili obvezu da svake godina vlastima u Zadru podnose iscrpan izvještaj o održanoj Alki. Kao izraz svoje zahvalnosti i odanosti caru Franji I. alkari su 1820. prenijeli održavanje Alke na njegov rođendan.

Carica

Akvarel Antuna Barača koji prikazuje dolazak carice Karoline Auguste u Split 10. lipnja 1818. Već sutradan carica se pridružila cari Franji I. u Sinju te je u njihovu čast održana Alka.

Posjet cara Franje I. Sinju 1818. i održavanje dviju Alka u njegovoj prisutnosti odredili su daljnji tijek povijesti ove viteške igre. Dobivanjem redovite državne potpore Alka je uspjela izbjeći sudbinu sličnih viteških igara u Dalmaciji i Istri koje su se redom ugasile u prvoj polovici 19. stoljeća. Tijekom careva posjeta Dalmaciji i drugi gradovi su u njegovu čast priredili viteške igre slične Alki, no nijedna od njih se nije uspjela sačuvati i održati. Samo su uporni i predani ljubitelji Alke predvođeni alkarskim vođom i sinjskim načelnikom Vicom Buljanom uspjeli zadobiti carevu naklonost i sačuvati svoju igru i običaj od nestanka.

Literatura:

Piplović, S., (2016). Posjeta cara Franje I. Dalmaciji. Godišnjak Njemačke zajednice. 43: 105-126

Krmpotić, Lj. (prir.), (2002). Car Franjo I. u Hrvatskoj 1818. Hrvatski dnevnik: Hannover

Oglasi
Objavljeno u Sinjska alka | Ostavi komentar

Pet godina Sinjskih obzora

Pet godina 2

Kad sam 15. ožujka 2013. na blogu objavio svoj prvi tekst o vezama Alke i sardinijske Sa Sartiglie, nisam mogao ni slutiti kamo će me odvesti moja intelektualna radoznalost i volja za pisanjem. Točno pet godina nakon prvog teksta Sinjski obzori broje 23 eseja o različitim temama čiji je zajednički nazivnik Sinj.

Prvo „prolazno vrijeme“ Sinjskih obzora bilježio sam prošle godine na 4. obljetnicu pokretanja bloga. Tada je metrika pokazivala 16 objavljenih eseja, 3 200 posjetitelja i 5 800 pregleda stranice. Točno godinu poslije uz već spomenuta 23 eseja, „prolazno vrijeme“ pokazuje nešto više od 4 500 posjetitelja i malo više od 8 100 pregleda stranice. Uvjerljivo najveći broj pregleda je iz Hrvatske (6 500), nakon čega slijede Sjedinjene Američke Države (320), Njemačka (315), Srbija (240) i Švicarska (215). Ne znam radi li se o nekom našem iseljeniku, specifičnom interesu ili možda avanturi bespućima interneta, no Sinjski obzori su zabilježili preglede i iz Estonije, Cipra, Kineskog Tajpeha, Alžira i pacifičke ragbijaške velesile Fidžija.

Valja napomenuti kako je prošle godine pokrenuta Facebook stranica Sinjski obzori koja osim tekstova s bloga donosi i objave o zanimljivim detaljima i događajima iz povijesti Sinja i Alke, popraćene starim dokumentima i fotografijama. Tu je i rubrika „Sinjani XX. stoljeća“ koja obilježava obljetnice rođenja i smrti poznatih i manje poznatih Sinjana. U svega par mjeseci aktivnosti stranica je došla do više od 200 pratitelja i solidnog dosega objava.

U ljeto prošle godine pojavila se ideja o ukoričavanju napisanih eseja i objavljivanju knjige pod nazivom Sinjski obzori. Namjera nije samo ukoričiti eseje s bloga, već im pridružiti i priloge o povijesti Alke pisane za Slobodnu Dalmaciju te niz tekstova objavljenih na portalu Ferata. Ukupan broj objavljenih tekstova daje dobru podlogu za ambicije o knjizi, no ostaje još čuti mišljenje stručnih urednika i izdavača o napisanom materijalu.

Kako bilo, Sinjski obzori će nastaviti donositi povijesno-esejističke oglede o Sinju i viteškoj igri Alki. Obljetnice su uvijek najbolja prigoda i poticaj za pisanje, a njih neće manjkati ni ove godine. U svibnju i lipnju će se obilježiti 200 godina od dviju posjeta austrijskog cara Franje I. Sinju i početka redovitog održavanja Alke. Car Franjo I. je Sinj prvi put posjetio 18. svibnja, a potom i 9. lipnja 1818. kada se zadržao dva dana čekajući dolazak carice Karoline Auguste iz Splita. Dosad se uglavnom smatralo kako se Alka trčala tijekom oba posjeta, no pažljivije iščitavanje povijesnih izvora pokazuje da su dvije Alke održale tijekom drugog posjeta cara Franje I. Sinju, 9. i 11. lipnja 1818. Ove dvije Alke se s pravom mogu smatrati početkom modernog razdoblja u povijesti ove viteške igre.

Od obljetnica tu su još i 105. godišnjica rođenja dvojice sinjskih franjevaca i istaknutih dušobrižnika Hrvata izbjeglih nakon 2. svjetskog rata, dr. Dominika Šušnjare i dr. Metoda Kelava. Na obzoru se vide i druge teme koje nemaju obilježje velikih obljetnica, a polako se naziru i obrisi knjige pod naslovom Sinjski obzori.

Objavljeno u Sinjski obzori | Ostavi komentar

Tihomil Rađa i vizija demokratske, pravedne i čovječne Hrvatske

Tihomil Rađa (3)

Tihomil Rađa, hrvatski ekonomist i politički pisac (Sinj, 2. III. 1928. – Sion, Švicarska, 19. III. 2002.)

Život i djelovanje Tihomila Rađe mogu se podijeliti u tri razdoblja*. Prvo traje od rođenja u Sinju 1928. do 1955. i bijega iz komunističke Jugoslavije u zapadnu Europu. Drugo razdoblje traje do 1990. i prvog dolaska u Hrvatsku i Sinj nakon 35 godina provedenih u egzilu. Treće i posljednje životno razdoblje traje od povratka odnosno trajnog preseljenja u Hrvatsku 1993., pa sve do smrti 2002. godine.

Posebno važan dio života i djelovanja Tihomila Rađe odnosi se na godine provedene u egzilu (1955. – 1990.) Egzil je posebno životno, društveno i političko stanje obilježeno s nesigurnosti, nemoći, gubitkom kontrole, društvenim padom i financijskim problemima. Poljski nobelovac Czeslaw Milosz koji je i sam iskusio bijeg iz komunističke Poljske i život u egzilu ističe kako je „izbjeglička sudbina takav pad da je ne bih savjetovao nikome, pa makar bio obdaren konjskim zdravljem, krokodilskom vitalnošću i hipopotamskim živcima“.

Prema književnom teoretičaru Edwardu Saidu egzil može uroditi gorčinom i žaljenjem, ali i izoštrenom vizijom. Ono što se ostavlja iza sebe može se bilo oplakivati ili iskoristiti kao podloga za formiranje drugačijih gledišta. Kako po definiciji egzil i sjećanje idu jedno s drugim, ono čega se pojedinac sjeća iz prošlosti određuje i kako će gledati na budućnost.

Državna samostalnost, liberalna demokracija, europsko zajedništvo

Nije moguće znati koje je sve uspomene Tihomil Rađa ponio sa sobom bježeći iz Titove Jugoslavije u slobodni svijet. No iz Zbornika o njegovu životu i djelovanju možemo saznati kako je gledao na budućnost. Njegov bliski prijatelj i suvremenik Branko Salaj opisuje kako je 1957. primio pismo od tada nepoznatog Tihomila Rađe u kojem je bio izložen prijedlog o osnivanju saveza hrvatskih europskih studenata. Iza prijedloga je formalno stajala skupina hrvatskih studenata u egzilu, pri čemu Salaj kao glavnog pokretača inicijative vidi upravo Rađu.

Prema zamisli svog idejnog tvorca Rađe, predloženi savez trebao je:  „okupiti (….) sve studente Hrvate bez razlike vjere i političkog naziranja ukoliko je isto demokratsko i odlučno antikomunističko, kao i one studente ne-Hrvate, koji zemlju hrvatskog naroda smatraju i svojom domovinom, a ujedno su spremni lojalno surađivati na ostvarenju životnih prava hrvatske nacije: slobode i državnosti“. Kao jedan od glavnih ciljeva saveza ističe se „propagirati medju svojim sunarodnjacima kao i medju inostrancima ideju o potrebi stvaranja unije evropskih zemalja“. Osvrćući se na pismo i prijedlog, Salaj ističe Rađinu odlučnu državotvornost, ali i gorljivo zalaganje za europsko zajedništvo već na samim počecima procesa europskog ujedinjavanja.

O odnosu Rađe prema ujedinjenju Europe piše i bliski prijatelj i suradnik Jakša Kušan u svom eseju u spomenutom Zborniku. Kušan se osvrće na članak „Hrvatska i Europska privredna zajednica“ koji je Rađa 1960. napisao za emigrantski list Nova Hrvatska povodom treće obljetnice potpisivanja Rimskih ugovora o zajedničkom tržištu. U ovoj svojevrsnoj promemoriji za hrvatski povratak Europi kako tekst naziva Jakša Kušan, Rađa ističe kako je i „hrvatski narod dionik zajedničke baštine koja tvori jedinstvo Europe“. Rađa ističe da su najvažnije europske vrednote „jamstvo osobnih prava, socijalna pravda, demokracija, sloboda, poštivanje obaveza itd“, te da ujedinjena Europa „iskreno traži način da „agresivni nacionalizam zamijeni federalističkim patriotizmom, marksističku borbu klasa kooperacijom, suodlučivanjem i demokratskim socijalizmom“. U takvu Europu prema Rađi pripada i Hrvatska.

O Rađinim političkim idejama govori se i u članku o političkoj platformi emigrantskog lista Poruka slobodne Hrvatske iz 1978.. Rađa je bio jedan od sastavljača državotvornog programa Poruke čije je temeljno načelo i cilj bila „neovisna hrvatska država, demokratska po unutarnjem ustrojstvu, socijalna po dubinu svoje brige za čovjeka i istinski neutralna u svojim međunarodnim odnosima“. Pišući o njezinu demokratskom ustrojstvu, Rađa je isticao da buduća Hrvatska mora „počivati na širokoj političkoj uljudbi, utemeljenoj na poštivanju ljudskih prava“. Prema Rađi ljudska prava su zaštita od svođenja demokracije na svemoć većine i stoga demokracija mora nužno uključivati i liberalnu sastavnicu, odnosno poštivanje i zaštitu ljudskih prava svih građana.

Uredništvo Poruke

Članovi uredništva lista Poruka slobodne Hrvatske: s lijeva, Vladimir Pavlinić, Gojko Borić, Branko Salaj, Tihomil Rađa (sa sinom Ivanom) i Ante Miletić

Izoštrena vizija hrvatske budućnosti

Ova tri primjera (kao i brojni drugi koji se nalaze u Zborniku) pokazuju da je iskustvo egzila kod Tihomila Rađe urodilo s izoštrenom vizijom hrvatske političke budućnosti. U samom središtu Rađine političke vizije nalazilo se ostvarenje slobode i državnosti hrvatskog naroda. No državna samostalnost i nacionalna sloboda nisu za Rađu predstavljale „kraj hrvatske povijesti“ već preduvjet za izgradnju demokratske, pravedne i čovječne republike koja će svakom svom građaninu omogućiti slobodu, dostojanstvo i blagostanje.

Zbornik o životu i djelovanju Tihomila zorno svjedoči kako se veliki broj Hrvata u egzilu odupro  „gorčini i žaljenju“, odnosno radikalizmu i dogmatizmu koji su svojstveni iskustvu egzila. Rađin život u egzilu nije bio lišen iskušenja i problema, ali on je čvrsto ostajao vjeran načelima i vrijednostima liberalne demokracije, socijalne pravde i zajedništva europskih naroda.

Proučavatelji egzila skloni su zaključivati kako se ciljevi egzilanata rijetko ostvaruju, a kada se to ponekad i dogodi onda najčešće nema nikakve veze s njihovim naporima. Primjer Tihomila Rađe pokazuje da ova prevladavajuća paradigma nije u potpunosti točna. Rađini uspjesi u smislu dnevne politike su možda bili ograničeni, ali njegovi intelektualni i duhovni napori su imali vidljivi rezultat u stvaranju jasne i moderne vizije hrvatske državnosti.

*Izlaganje na predstavljanju zbornika radova „Tihomil Rađa – društveni kontekst hrvatske intelektualne liberalno-demokratske emigracije“,  u Zagrebu, 17. svibnja 2016.

Objavljeno u Sinjani XX. stoljeća | Ostavi komentar

Sinjanka Zlata Sesardić, primadona beogradske i novosadske Opere

Zlata_Sesardic

Operna primadona Zlata Sesardić (Sinj, 7.1. 1918. – Beograd, 22.12. 2010)

Zlata Sesardić rođena je u Sinju 7. siječnja 1918. godine u obitelji Anamarije i Stipe Sesardića, poznatog sinjskog trgovca i lovca. Njezin stric bio je Ante Sesardić, sinjski odvjetnik i bivši zastupnik u bečkom parlamentu u čijem je domu Zlata napravila prve glazbene korake svirajući klavir. U Sinju je Zlata dobila i prve poduke iz klavira, najvjerojatnije od poznate klaviristice Milene Matulić koja je poučavanjem klavira dosta zadužila Sinjane.

Svoje prve nastupe na glazbenoj pozornici Zlata Sesardić je ostvarila u operetama i solo pjevanjima koji su ranih 1930-tih u Sinju organizirani pri Hrvatskom sokolu. U samim počecima Zlatine pjevačke karijere u Sinju je živjela talijanska operna diva Ida Martelloni koja se udala za sinjskog industrijalca Ivana Banića. Obitelj Banić je njegovala prisne odnose s imućnijim sinjskim građanstvom u koje su spadali i Sesardići, a na njihovim zajedničkim okupljanjima Ida Martelloni bi često i pjevala što je sigurno utjecalo na odabir životnog poziva mlade Zlate Sesardić.

Martel

Ida Martelloni, talijanska operna diva koja se u Sinj doselila 1929. udavši se za industrijalca Ivana Banića.

Zlata Sesardić se nakon udaje sredinom 1930-tih seli u Beograd i tamo nastavlja započeto glazbeno obrazovanje. Zlatni trenutci njezine operne karijere dolaze nakon 2. svjetskog rata kada 1946. postaje članica Opere Narodnog pozorišta u Beogradu. Svoju pjevačku afirmaciju Zlata Sesardić doživljava kao solistkinja Opere Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu od 1948. do 1951. U novosadskoj Operi sopranistica Zlata Sesardić je oduševljavala publiku kao Tosca u istoimenoj operi Giacoma Puccinija, a ostvarila je i zapažene nastupe u ulogama Cio-Cio-San u Madam Butterfly, Mimi u La Boheme i Đule u operi Ero s onog svijeta Jakova Gotovca i Milana Begovića.

Godine 1951. Zlata Sesardić se vraća u beogradsku Operu gdje djeluje do 1969. ostvarujući niz glavnih ženskih likova u najpoznatijim stranim i domaćim operama. U tom razdoblju Zlata Sesardić stječe status operne primadone ističući se ulogama Leonore u Trubaduru, Desdemone u Otellu,  Amelie u Balu pod maskama, kao i nastupima u već spomenutim ulogama Tosce i Mimi.

Tijekom i nakon operne karijere Zlata Sesardić se uvijek vraćala rodnom Sinju iz kojeg je otišla kao jako mlada djevojka. Redovito je svakog ljeta dolazila u Sinj i boravila kod članova svoje obitelji. Nakon umirovljenja i odlaska s operne pozornice Zlata se posvetila slikarstvu, drugoj umjetničkoj grani za koju je pokazivala interes i nadarenost. Najčešće je slikala pejzaže Sinja iskazujući tako svoje umjetničko nadahnuće rodnim zavičajem.

zlata

Zlata Sesardić na snimanju radijske emisije o pjevačima beogradske Opere. Lijevo voditelj i urednik emisije Goran Potkonjak. 

Zlata Sesardić umrla je 22. prosinca 2010. u Beogradu gdje je i pokopana.

 

Literatura:

Modrić, D., Romac, B. (2012), Obitelj Banić. U: Modrić, D., Brković, M. (ur.) Sinj: pogled na stvaranje jednog grada. Sinj: Kulturno umjetničko središte Sinj, 69-76

Tatić Lozjanin, M. (2017), Sećanje na staru kuću: Prikazi iz časopisa „Pozorište“ Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, 1969. – 1977. godine. Novi Sad: Srpsko narodno pozorište Novi Sad

Soldo, J.A. (1990), Odrazi kulturnih utjecaja tijekom posljednja tri stoljeća u varoši Sinj. Historijski zbornik. 13 (1): 183-195

*Posebnu zahvalnost dugujem gospođi Anči Sesardić Ilijić koja me uputila u zanimljive pojedinosti o životu svoje rođakinje Zlate Sesardić

Objavljeno u Sinjani XX. stoljeća | Ostavi komentar

Sinj u sjećanjima i političkim pogledima Siniše Pavića: kritički osvrt

Rođeni Sinjanin Siniša Pavić u Srbiji uživa veliki interes medija kao pisac scenarija za neke od najpopularnijih i najgledanijih srbijanskih TV serija i filmova („Bolji život“, „Tesna koža“). U intervjuima s Pavićem obavezno se ističe njegovo sinjsko i hrvatsko podrijetlo, makar on sam ističe da svoje hrvatstvo doživljava čisto kao geografski pojam. No s druge strane u intervjuima se često dotiče Sinja i daje svoja viđenja o povijesnom i suvremenom političkom kontekstu rodnog grada.

Pavić

Siniša Pavić, srbijanski scenarist rođen u Sinju. Izvor: Blic.rs

Preseljenje iz Sinja u Beograd

Siniša Pavić se rodio u Sinju 22. siječnja 1933. Iz Sinja se 1938. odselio u Beograd zajedno s roditeljima i bratom. Za Sinj ga vežu neka od najranijih sjećanja koja je evocirao u intervju za Ilustrovanu politiku iz 2003.

„– Jeste, ja sam rođen u Sinju 1933. godine – potvrđuje Siniša. – Kad bi tamo pao sneg, svi smo izlazili napolje da se slikamo. Sećam se i danas, mraznog, zaleđenog potoka Gorućice i snežnih vrhova Dinare koje sam gledao s mog prozora, uživajući. Otac me je tada vodio u šetnju i sneg je zauvek za mene ostao pojam nečeg čarobnog.“

Otac Ante Pavić zvani Đusa središnja je potka njegovih sjećanja i pogleda na politički kontekst Sinja. U istom intervjuu za Ilustrovanu Politiku Siniša Pavić se prisjetio očevih političkih uvjerenja, karaktera i razloga za preseljenje iz Sinja u Beograd:

„Godine 1938. preselili smo se u Beograd zbog očevog buntovnog karaktera i gorljivog jugoslovenstva. Moj otac Đusa bio je kolovođa kotorske pobune austrougarskih mornara 1918. godine. Bio je zatočen i jedva je preživeo rat. U predvečerje novog rata sklonio se na vreme jer bi, kao jugoslovenski idealista i čovek kojem su verovali, koji je mogao povući druge za sobom, sigurno stradao u mračnim godinama koje su dolazile.“

O očevom životnom putu i političkim sklonostima govorio je i za Blic 2016.:

„Moj otac je voleo Srbe, nije on srbovao, ali je imao jedan pedigre zajedništva naših naroda. Bio je regrutovani mornar u austrougarskoj vojsci i učestvovao je u onoj pobuni mornara u Boki Kotorskoj 1917. godine. Zatvoren je bio u kotorsku tvrđavu i tamo je proveo osam meseci dok ih srpska vojska nije oslobodila i on je tu stekao izuzetno poštovanje prema srpskoj vojsci i narodu. Verovali ili ne, on je u toj tvrđavi učio ćirilicu. Nisam to znao doskora, nego je moj brat otkrio neki njegov dnevnik koji je tamo vodio i tako smo za to saznali. Imao je viziju da ćemo svi biti zajedno i da treba da znamo ćirilicu, pošto se ona tamo nije učila. Onda je majci u Sinju pisao da je naučio ćirilicu i kako bi voleo da mu, kad izađe iz zatvora, nađu knjigu „Zločin i kazna“ od Dostojevskog. Vrlo interesantno za čoveka koji je imao svega četiri razreda osnovne škole.“

Iz Pavićeva intervjua za Ilustrovanu Politiku saznajemo i o očevim političkim razočaranjima i previranjima tijekom 2. svjetskog rata, kao i o specifičnim crtama osobnosti.

„Moj otac, u znak žalosti zbog sloma Jugoslavije, pustio je bradu i nije se brijao svih ratnih godina. To mu je nekoliko puta spasilo život jer se mislilo da je sveštenik. Hteo je da ide i u četnike i u partizane. To je bila ta generacija. Patriotizam za njega nije imao ideološki predznak. Još u Kotoru neki Poljak istetovirao je mom Đusi, preko grudi, engleski bojni bord. Zbog te tetovaže on svih ratnih godina nije smeo da skine majicu ili da ode na plažu. Bio je visok, snažan, impulsivan, stalno pod tenzijom i u konfrontaciji.“

Orjunaštvo i nasilništvo Ante Pavića Đuse

Da je Ante Pavić stvarno bio „impulsivan, stalno pod tenzijom i u konfrontaciji“ najbolje pokazuje nekoliko događaja iz javnog života međuratnog Sinja. Kako u svojim studijama pokazuju povjesničari fra Josip Ante Soldo i Ivan Kozlica, tadašnji Sinj je bio poprište oštrih političkih podjela i nasilnih obračuna s političkim neistomišljenicima u čemu je prednjačio upravo Ante Pavić Đusa.

Ante Pavić bio je gorljivi pristalica, a jedno vrijeme čak i predsjednik sinjskog ogranka ORJUNA-e, militantne i ekstremne organizacije jugoslavenskih nacionalista koja se zauzimala za jedinstvenu Jugoslaviju sa Srbijom kao njezinom stožernom i vodećom snagom. Sve one koji su se tome protivili ili opirali, orjunaši su prokazivali kao državne neprijatelje i s njima se nasilno obračunavali, često uz potporu državne vlasti.

U Sinju su se orjunaši uglavnom obračunavali s pristalicama hrvatskog katoličkog pokreta koji su se okupljali oko sinjskih franjevaca. Novinski izvori koje donose Soldo i Kozlica bilježe da je 6. kolovoza 1921. u Sinj na hodočašće došao katolički radnik i urednik Narodne politike Mario Matulić, a s njim i predsjednica udruge katoličkih žena Danica pl. Bedeković. Po dolasku su ih napali orjunaši, a Matulića je Ante Pavić udario po vratu zbog čega je osuđen na 14 dana zatvora. Pavić je bio glavni protagonist i napada na katoličku mladež (orlove) 22. svibnja 1922. prilikom njihova povratka u Sinj s izleta na Čitluk. Kako donosi Soldo, orjunaši su prvo pokušali prestrašiti mladež brzom vožnjom kočijom, ali bez uspjeha. Nakon toga je Pavić napao jednog seoskog momka zbog čega je bio uhićen i osuđen na tri tjedna zatvora.

Najveći incident u kojem je sudjelovao Ante Pavić zbio se na Alki održanoj 18. kolovoza 1935. Pavić je inače bio alkarski momak alkaru Anti Barezi Anćoni i u toj ulozi je sudjelovao i na Alki 1935. na kojoj je došlo do sukoba prosvjednika, pristalica HSS-a i žandarmerije koja je ubila jednog, a ranila više prosvjednika. U svom članku o neredima na Alki 1935. povjesničar Nikica Barić donosi izvještaj koji je sinjski načelnik i član HSS-a dr. Ivo Smolić uputio ministru unutarnjih poslova dr. Antunu Korošecu. Prema Smoliću, do sukoba i nereda na Alki je došlo po otpočinjanju govora alkarskog vojvode Vice Grabovca. Masa iz gledateljstva, većinom pristalice HSS-a, stala je prosvjedovati na govor tadašnjeg alkarskog vojvode koji je bio poznat kao istaknuti pristalica diktature kralja Aleksandra. Kako dalje navodi Smolić, prosvjednici su klicali „Živio Dr. Maček“ na što je alkarski momak Ante Pavić odgovorio vičući „Dolje Maček i dolje Hrvatska“, a zatim i svojom puškom udario jednog seljaka. Sukobi su se s alkarskog trkališta preselili na sinjsku Pijacu gdje je prema izvještaju Smolića, Pavić puškom opet nasrnuo na seljake nakon čega su žandari pucali i ubili Nikolu Šipića, tragičnu žrtvu prosvjeda i žandarmerijskog nasilja.

 

Alkari

Alkari početkom 1930-tih. Skroz desno u pozadini Vice Buljan, u to vrijeme član HSS-a i jedan od prosvjednika na Alki 1935. Buljan je kao gimnazijalac bio član katoličke mladeži, a u 2. svjetskom ratu jedan od glavnih organizatora i predvodnika partizanskog pokreta u Cetinskoj krajini i Dalmaciji

Sinj na strani partizana, ali i HDZ-a

U svojim intervjuima Pavić se voli doticati i političkog konteksta Sinja za vrijeme 2. svjetskog i pred početak Domovinskog rata. U intervju za Blic tako ističe:

„Znate, kad sam, dve godine pre raspada Jugoslavije, vodio u Sinj ženu i sina da vide odakle sam, tamo su nas dočekali sinjski alkari kao najrođenije. Pamtili su mog oca i Sinj nije dao nijednog ustašu, svi su bili u partizanima, a u Sinju nije bilo Srba. To je bila jedna generacija koja je brzo i instinktivno znala šta je šta i prepoznala ono što je u Hrvatskoj zlo i okrenula se borbi protiv ustaša. Čak i oni ljudi koji su se sa mojim ocem sporili kad je 1938. krenuo za Beograd, posle su mu dali za pravo. A on je bio taj koji je rekao nama je svima mesto u Jugoslaviji. Takav je ostao do kraja života.“.

U nastavku istog intervjua Pavić ističe svoje iznenađenje s pobjedom HDZ-a na prvim slobodnim i višestranačkim izborima u Sinju 1990.:

„Posle samo dve godine HDZ tamo (u Sinju, op.a.) dobije izbore. Nama je to bilo neverovatno. Pitajući se kako je to moguće, setio sam se da sam tada tamo video mlade ljude po kafićima koji sede povazdan i ne rade ništa. Rekao sam, ovo neće izaći na dobro jer im roditelji rade u Nemačkoj, šalju im pare i oni postaju podložan materijal za manipulaciju. Tako je i bilo. Jer, oni nisu znali ništa o istoriji.“

Pavić inače i u drugim intervjuima voli isticati da su iz njegova Sinja svi otišli u partizane, a nitko u ustaše. Pritom je Pavić prilično u pravu, ali on ne zna ili namjerno izostavlja prave razloge uključivanja velikog broja Sinjana u partizanski pokret. Naime za razliku od njegova oca Đuse koji je podržavao centralističku Jugoslaviju sa srpskom hegemonijom, Sinjani se pridružuju partizanskom pokretu kako bi se među ostalim oslobodili srpske hegemonije i ostvarili nacionalnu ravnopravnost u federalnoj Jugoslaviji.

Kao što su Đusa i većina njegovih suvremenika iz Sinja različito gledali na Jugoslaviju, tako su na ovu državu različito gledali Siniša Pavić i Sinjani koji su na njegovo veliko iznenađenje na izborima 1990-tih masovno glasovali za HDZ. Možda Pavić iz Beograda krajem 1980-tih nije mogao jasno vidjeti velikosrpsku mobilizaciju i Miloševićeve agresivne namjere, no iz Sinja se to moglo vidjeti, a naposljetku i osjetiti. Narod koji je 1935. prosvjedovao protiv Vice Grabovca i klicao Mačeku, 1941. se u okviru partizanskog pokreta krenuo boriti za nacionalno i socijalno oslobođenje i 1990. glasovao za HDZ i kasnije se borio protiv velikosrpske agresije, možda ne zna povijest, ali da parafraziramo Sinišu Pavića, brzo i instinktivno zna što je što i dobro prepoznaje što je zlo.

 

Literatura i izvori:

Barić, Nikica. (2006). Neredi na Sinjskoj alci 1935., Časopis za suvremenu povijest. 38 (3): 939-953

Kozlica, Ivan. (2014). Alka u politici, politika u Alki: Sinjska alka i ratovi dvadesetog stoljeća. Trilj i Zagreb: Kulturno društvo Trilj i Hrvatski centar za žrtve rata

Soldo, Josip Ante. (1995). Mladost Dušana Žanka, U: Soldo, J.A. (ur.), Zbornik radova o skupu: Povratak Dušana Žanka u zavičaj, Sinj: Ogranak Matice hrvatske, 47-72

Blic. http://www.blic.rs/kultura/vesti/autor-najgledanijih-tv-serija-izbliza-sinisa-pavic-svet-je-licemeran-i-tretira-nas/9r229dz (pristupljeno 13. prosinca 2017.)

Ilustrovana politika. (pristupljeno 5. siječnja 2009.)

Objavljeno u Sinjani XX. stoljeća | Ostavi komentar

Obitelj Tripalo u sinjskoj povijesti i kulturi sjećanja

HE11_0546

Ante Miko Tripalo (1926. – 1995.)

Ante Miko Tripalo, hrvatski političar i pravnik kojeg se danas sjećamo u njegovu rodnom Sinju, odvjetak je ugledne i imućne sinjske obitelji Tripalo*. Članovi ove obitelji bili su istaknuti sudionici političkog, društvenog i gospodarskog života Sinja, napose u drugoj polovici 19. i prvoj polovici 20. stoljeća. Jedno izlaganje je premalo da bi se javnosti podastrlo cjelokupno djelovanje obitelji Tripalo u spomenutom razdoblju, pa ću se onda usredotočiti prvenstveno na njihovo političko djelovanje.

Predvodnici narodnjačke opcije

Članovi obitelji Tripalo ulaze u politički život nakon obnove ustavnosti i uvođenja pokrajinske i općinske samouprave u Dalmaciji 1860-tih godina. Zahvaljujući svom bogatstvu, obrazovanosti i društvenom ugledu, Tripalići (kako ih se nazivalo u Sinju) postaju predvodnici narodnjačke političke opcije koja je težila ponarođenju javnih ustanova i sjedinjenju Dalmacije s banskom Hrvatskom. Frano Tripalo Stipin predvodio je 1869. narodnjake do prve pobjede na općinskim izborima u Sinju na kojima je on izabran za načelnika sinjske općine. Godinu poslije, 1870. njegov bratić Antun Tripalo, također narodnjak, izabran je za zastupnika Sinja u Dalmatinskom saboru u Zadru.

Frano Tripalo

Petar Tripalo, dugogodišnji sinjski načelnik, zastupnik u Dalmatinskom saboru i alkarski vođa (vojvoda)

Dominacija obitelji Tripalo u sinjskoj politici bila je posebno izražena u zadnja tri desetljeća 19. stoljeća kada je ova obitelj ujedno bila i na vrhuncu gospodarske moći. U spomenutom razdoblju svi sinjski načelnici i zastupnici u Dalmatinskom saboru potjecali su iz obitelji Tripalo i pripadali narodnjačkoj opciji. Nakon Frane Tripala Stipinog načelnik Sinja je jako dugo bio njegov brat Petar vitez Tripalo, a poslije kratko i njegov sin Krunoslav Tripalo. Nakon Antuna Tripala zastupnik Sinja u Dalmatinskom saboru bio je Stjepan Tripalo, a poslije njega i već spomenuti Petar vitez Tripalo, inače jako zaslužan za razvoj Sinja u uređenu urbanu cjelinu. Petar Tripalo je uza sve to bio i alkarski vođa, odnosno današnjom terminologijom alkarski vojvoda.

Zagovornici jugoslavenskog unitarizma

Početkom 20. stoljeća obitelj Tripalo napušta narodnjačku političku opciju, raskida svoje dugogodišnje političko savezništvo sa sinjskim franjevcima te se okreće idejama narodnog jedinstva i državnog ujedinjenja Srba i Hrvata. U novoj državi Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca Tripalići su jedni od glavnih zagovornika jugoslavenskog unitarizma u Sinju, a Mirko Tripalo (Petrov sin) se natječe kao kandidat Demokratske stranke za zastupnika Sinja u Narodnoj skupštini u Beogradu. Međutim u sva tri navrata je poražen, prvo 1920. od Hrvatske pučke stranke, a potom 1923. i 1925. od Hrvatske republikanske seljačke stranke. Izborni porazi dotad politički neprikosnovenih Tripalića svjedoče o neslaganju većine hrvatskog stanovništva s unitarističkom politikom koju su zastupali te polaganom slabljenju njihova društvenog utjecaja u Sinju. Mirko Tripalo je inače 1925. ipak bio izabran za zastupnika u beogradskoj Narodnoj skupštini, ali ne u izbornom okrugu Sinj.

O slabljenju društvenog utjecaja Tripalića svjedoče i rezultati izbora za općinsko vijeće Sinja iz 1936. kada je lista Jugoslavenske nacionalne stranke predvođena Brankom Tripalom (ocem Ante Mike) dobila manje od 15% glasova i zauzela treće mjesto nakon dvije liste Hrvatske seljačke stranke, one službene i one odmetnute, lijeve. Na posljednjim parlamentarnim izborima u Kraljevini Jugoslaviji za zastupnika Sinja izabran je Miloš Tripalo, iako je on osvojio gotovo 20 puta manje glasova od kandidata HSS-a. Ovako što je bilo moguće zahvaljujući tadašnjem nepravednom izbornom sustavu koji je bio skrojen kako bi povlašćivao vladinu listu na kojoj je kandidat bio i spomenuti Miloš Tripalo.

Sjećanje na Antu Miku Tripala i druge sinjske velikane

Ako obitelj Tripalo i njihovo cjelokupno djelovanje gledamo iz perspektive lokalne kulture sjećanja koja svoj formalni izraz nalazi u imenovanju ulica i trgova te postavljanju spomenika i spomen ploča, jedini Tripalo kojeg se ova zajednice sjeća je upravo Ante Miko. On u Sinju ima ulicu, spomen ploču i spomen bistu u svoju čast, što nema nijedan drugi član ove obitelji. Današnjim danom Ante Miko je u Sinju dobio i svoj skup kojim se čuva i obnavlja sjećanje na njegov život i rad, a spominje se kako će uskoro njegovo ime nositi i jedna stipendija koju Grad Sinj dodjeljuje izvrsnim studentima.

ss

Kuća u Sinju u kojoj se 1926. rodio Ante Miko Tripalo. Od 2006. na kući se nalazi spomen ploča u njegovu čast. 

Neki će reći da je sve to premalo za čovjeka koji je imao tako istaknutu ulogu u ključnim političkim zbivanjima i koji je unatoč svim nedaćama i izazovima nepokolebljivo branio i zagovarao nacionalnu ravnopravnost i slobodu hrvatskog naroda te građanska prava i dostojanstvo svakog čovjeka. U kontekstu Sinja naravno nikad ne treba smetnuti s uma da je ovaj našijenac uvijek isticao svoje sinjsko porijeklo te bio i predsjednik Odbora za proslavu 250. godišnjice Sinjske alke.

Sinjska kultura sjećanja je nažalost jako ideologizirana i sklona zaboravljanju i odbacivanju, ali nažalost još i gore, klevetanju i demoniziranju onih koji se ne uklapaju u „crno-bijele“ poglede na zamršenu i slojevitu hrvatsku prošlost. Od toga je još i poraznije što kod šire javnosti postoji ogromno neznanje o vlastitoj povijesti i nemar prema povijesnim veličinama. A Sinj stvarno ima pregršt ljudi kojima se možemo ponositi i na kojima možemo graditi našu samosvijest i identitet. Ante Miko Tripalo je jedan od tih ljudi, ali tu se mogu ubrojiti i Dražen Sesardić**, Tihomil Rađa i brojni drugi. Stoga se nadam da će ovaj današnji skup pridonijeti stvaranju kulture sjećanja dostojne svih onih koji su potekli iz ove zajednice i koji su nas zadužili svojom ustrajnošću i dosljednošću u borbi za načela i vrijednosti na kojima se zasniva suvremena i suverena Republika Hrvatska.

* Izlaganje na znanstvenostručnom simpoziju “Tripalovi dani u Sinju”, u Sinju, 18. lipnja 2015.

** Zanimljivo je napomenuti kako je Draženov brat Davor Sesardić bio krsni kum Anti Tripalu. Davor Sesardić je svom kumčetu Anti dao nadimak „Miko“ po kojem će biti poznat i upamćen.

Objavljeno u Sinjani XX. stoljeća | Ostavi komentar

Sinjanin Ivan Celmić, velikan hrvatske cestogradnje

Celmić 2

Ivan Celmić (1917. – 2010.)

Nemali je broj Sinjana koji su svojim radom, stvaralaštvom i umijećima ostavili veliki trag u našoj povijesti, ali su ostali nepoznati u svom rodnom zavičaju. Takav je slučaj i s Ivanom Celmićem, jednim od najistaknutijih hrvatskih građevinskih stručnjaka iz druge polovice 20. stoljeća.

Posjednička i alkarska obitelj Celmić

Ivan Celmić rođen je u Sinju 17. listopada 1917. u posjedničkoj i građanskoj obitelji. Njegov otac Stjepan bio je prvo prisjednik, a onda tijekom 1. svjetskog rata i načelnik sinjske općine. Obitelj Celmić bila je usko vezana za Alku i tijekom 19. stoljeća tri člana ove obitelji bili su alkari. Vjerojatno najpoznatiji od njih bio je istoimeni stric Ivana Celmića koji je Alku trčao od 1881. do 1901., a potom bio član Časnog alkarskog suda.

Ivan Celmić je osnovnu školu i gimnaziju polazio u Sinju, nakon čega se 1937. upisuje na studij građevinarstva u Zagrebu kojeg zbog ratnih neprilika dovršava 1947. Od trenutka diplomiranja pa sve do umirovljenja Celmić je bio sudionik svih najvažnijih cestograđevnih pothvata u ondašnjoj socijalističkoj Hrvatskoj. U njegovom bogatom graditeljskom opusu ističu se stručni i organizacijski poslovi u gradnji autoceste Ljubljana – Zagreb – Beograd i Jadranske magistrale te koordinacija svih poslova u pripremi i gradnji te kontroli kvalitete autoceste Zagreb – Karlovac, tunela Učka i mosta kopno – otok Krk. Posebno je bio angažiran na izgradnji prve hrvatske autoceste Zagreb – Karlovac stručno obrazlažući i braneći tu investiciju u Zagrebu, Beogradu i Međunarodnoj banci u Washingtonu.

Veliki doprinos razvoju Instituta IGH

Ivan Celmić je od 1950. bio zaposlen u Laboratoriju građevinarstva Hrvatske, preteči današnjeg Instituta IGH. Od 1952. bio je voditelj geomehaničkog odjela u Institutu, od 1956. pomoćnik direktora, a od 1964. do umirovljenja 1981. tehnički direktor Građevinskog instituta. Kao čelnik IGH Celmić je dao veliki doprinos razvoju Instituta i njegovom prerastanju u uglednu znanstvenoistraživačku instituciju.

Za svoj stručni, organizacijski i istraživački rad Celmić je dobio niz priznanja, nagrada i odličja među kojima se posebno ističu nagrada za životno djelo koju je dobio od IGH povodom 50. godišnjice rada Instituta, te Zlatna kuna za životno djelo koju mu je dodijelila Hrvatska gospodarska komora prigodom 150. godišnjice svog djelovanja.

Ivan Celmić umro je 5. listopada 2010. u Zagrebu, gdje i pokopan.

Danas ni u Sinju ni u Alki nema nijednog Celmića, što je odraz društvenih kretanja koje je nemoguće izbjeći. No ono što bi trebalo izbjeći je zaborav ljudi poput Ivana Celmića koji pripadaju plejadi Sinjana koja se istaknula kao najbolja u onim područjima života u kojima su djelovali.

Literatura:

Ivan Celmić – dobitnik Zlatne kune za životno djelo. Građevinar. 54(11): 675-680

Ivan Celmić, dipl.ing.građ. (1917.-2010.). Građevinar. 62(11): 1041-1042

Objavljeno u Sinjani XX. stoljeća | Ostavi komentar