Rođeni Sinjanin Siniša Pavić u Srbiji uživa veliki interes medija kao pisac scenarija za neke od najpopularnijih i najgledanijih srbijanskih TV serija i filmova („Bolji život“, „Tesna koža“). U intervjuima s Pavićem obavezno se ističe njegovo sinjsko i hrvatsko podrijetlo, premda on sam ističe da svoje hrvatstvo doživljava čisto kao geografski pojam. No, s druge strane u intervjuima se često dotiče Sinja i daje svoja viđenja o povijesnom i suvremenom političkom kontekstu rodnog grada.

Siniša Pavić, srbijanski scenarist rođen u Sinju. Izvor: Blic.rs
Odlazak iz Sinja u Beograd
Siniša Pavić rodio se u Sinju 22. siječnja 1933. Iz Sinja se 1938. odselio u Beograd zajedno s roditeljima i starijim bratom Damirom. Za Sinj ga vežu neka od najranijih sjećanja koja je evocirao u intervju za Ilustrovanu politiku iz 2003.
„– Jeste, ja sam rođen u Sinju 1933. godine – potvrđuje Siniša. – Kad bi tamo pao sneg, svi smo izlazili napolje da se slikamo. Sećam se i danas, mraznog, zaleđenog potoka Gorućice i snežnih vrhova Dinare koje sam gledao s mog prozora, uživajući. Otac me je tada vodio u šetnju i sneg je zauvek za mene ostao pojam nečeg čarobnog.“
Otac Ante Pavić zvani Đusa središnja je potka njegovih sjećanja i pogleda na politički kontekst Sinja. U istom intervjuu za Ilustrovanu Politiku Pavić se prisjetio očevih političkih uvjerenja, karaktera i razloga za preseljenje iz Sinja u Beograd:
„Godine 1938. preselili smo se u Beograd zbog očevog buntovnog karaktera i gorljivog jugoslovenstva. Moj otac Đusa bio je kolovođa kotorske pobune austrougarskih mornara 1918. godine. Bio je zatočen i jedva je preživeo rat. U predvečerje novog rata sklonio se na vreme jer bi, kao jugoslovenski idealista i čovek kojem su verovali, koji je mogao povući druge za sobom, sigurno stradao u mračnim godinama koje su dolazile.“
O borbenom jugoslavenstvu Ante Pavića govorio je i Sinišin stariji brat Damir u razgovoru za Audio i Foto arhiv Simić:
“Dođe rođendan mladog kralja Petra, 6. septembar. Moj otac izvisi jugoslovensku zastavu. Vijori se ta zastava kroz prozor naše kuće u Sinju. A preko puta naše kuće su popovi. Centralni deo grada zauzimala je velika katedrala sa sjemeništem. Otac je imao veliki revolver. Bio bi spreman i da puca.
Noću su prolazili pijani seljaci iz okolnih sela. Vijori se ona jugoslovenska zastava, a oni počnu da mu psuju srpsku…, ne znam ni ja šta. On opali u mrak sa prozora, dva metka u vazduh, a oni se razbeže.
Atmosfera u gradu se kvarila. Očeva poslastičarska radnja nije donosila nikakav prihod. Splićani su dolazili da kupe kolače kod njega, a Sinjani nisu. Poštovali su ga, ali nisu ga baš mnogo voleli kao Jugoslovena. Tek jednog dana, ja ne znam kako, sa majkom se dogovorio i mi avgusta 1938. dođemo u Beograd”.
U razgovoru za portal Blic Siniša Pavić još se jednom prisjetio očevog životnog puta:
„Moj otac je voleo Srbe, nije on srbovao, ali je imao jedan pedigre zajedništva naših naroda. Bio je regrutovani mornar u austrougarskoj vojsci i učestvovao je u onoj pobuni mornara u Boki Kotorskoj 1917. godine. Zatvoren je bio u kotorsku tvrđavu i tamo je proveo osam meseci dok ih srpska vojska nije oslobodila i on je tu stekao izuzetno poštovanje prema srpskoj vojsci i narodu. Verovali ili ne, on je u toj tvrđavi učio ćirilicu. Nisam to znao doskora, nego je moj brat otkrio neki njegov dnevnik koji je tamo vodio i tako smo za to saznali. Imao je viziju da ćemo svi biti zajedno i da treba da znamo ćirilicu, pošto se ona tamo nije učila. Onda je majci u Sinju pisao da je naučio ćirilicu i kako bi voleo da mu, kad izađe iz zatvora, nađu knjigu „Zločin i kazna“ od Dostojevskog. Vrlo interesantno za čoveka koji je imao svega četiri razreda osnovne škole.“
Iz ranije spomenutog Pavićeva intervjua za Ilustrovanu Politiku saznajemo i o očevim političkim razočaranjima i previranjima tijekom Drugog svjetskog rata, kao i o specifičnim crtama osobnosti.
„Moj otac, u znak žalosti zbog sloma Jugoslavije, pustio je bradu i nije se brijao svih ratnih godina. To mu je nekoliko puta spasilo život jer se mislilo da je sveštenik. Hteo je da ide i u četnike i u partizane. To je bila ta generacija. Patriotizam za njega nije imao ideološki predznak. Još u Kotoru neki Poljak istetovirao je mom Đusi, preko grudi, engleski bojni bord. Zbog te tetovaže on svih ratnih godina nije smeo da skine majicu ili da ode na plažu. Bio je visok, snažan, impulsivan, stalno pod tenzijom i u konfrontaciji.“

Ante Pavić sa sinovima Damirom i Sinišom nakon preseljenja iz Sinja u Beograd. Izvor: Audio i Foto arhiv Simić
Orjunaštvo i nasilništvo Ante Pavića Đuse
Da je Ante Pavić stvarno bio „impulsivan, stalno pod tenzijom i u konfrontaciji“ najbolje pokazuje nekoliko događaja iz javnog života međuratnog Sinja. Kako u svojim studijama pokazuju povjesničari fra Josip Ante Soldo i Ivan Kozlica, tadašnji Sinj bio je poprište oštrih političkih podjela i nasilnih obračuna s političkim neistomišljenicima u čemu je prednjačio upravo Ante Pavić Đusa.
Ante Pavić bio je gorljivi pristalica, a jedno vrijeme čak i predsjednik sinjskog ogranka ORJUNA-e, militantne organizacije ekstremnih jugoslavenskih nacionalista koja se zauzimala za jedinstvenu Jugoslaviju sa Srbijom kao njezinom stožernom i vodećom snagom. Sve one koji su se tome protivili ili opirali, orjunaši su prokazivali kao državne neprijatelje i s njima se nasilno obračunavali, često uz potporu državne vlasti.
U Sinju su se orjunaši obračunavali s pristalicama Hrvatskog katoličkog pokreta okupljenima oko sinjskih franjevaca te s prvacima i simpatizerima Hrvatske seljačke stranke. Novinski izvori koje donose Soldo i Kozlica bilježe da je 6. kolovoza 1921. u Sinj na hodočašće došao katolički radnik i urednik Narodne politike Mario Matulić, a s njim i predsjednica udruge katoličkih žena Danica pl. Bedeković. Po dolasku su ih napali orjunaši, a Matulića je Ante Pavić udario po vratu zbog čega je osuđen na 14 dana zatvora. Pavić je bio glavni protagonist i napada na katoličku mladež (orlove) 22. svibnja 1922. prilikom njihova povratka u Sinj s izleta na Čitluk. Kako donosi Soldo, orjunaši su prvo pokušali prestrašiti mladež brzom vožnjom kočijom, ali bez uspjeha. Nakon toga je Pavić napao jednog seoskog momka zbog čega je bio uhićen i osuđen na tri tjedna zatvora. O orjunaškom nasilju svjedoči i njihov napad na prvaka sinjskog HSS-a Marka Raku – Grčića sredinom 20-ih godina, o čemu je pisao njegov unuk Marko Grčić, poznati hrvatski novinar i prevoditelj.
Najveći incident u kojem je sudjelovao Ante Pavić zbio se na Alki održanoj 18. kolovoza 1935. Pavić je inače bio alkarski momak alkaru Anti Barezi Anćoni i u toj ulozi je sudjelovao i na Alki 1935. na kojoj je došlo do sukoba prosvjednika, pristalica HSS-a i žandarmerije koja je ubila jednog, a ranila više prosvjednika. U svom članku o neredima na Alki 1935. povjesničar Nikica Barić donosi izvještaj koji je dr. Ivo Smolić, zamjenik zastupnika HSS-a Pavla Krce, uputio ministru unutarnjih poslova dr. Antunu Korošecu. Prema Smoliću, do sukoba i nereda na Alki došlo je po otpočinjanju govora alkarskog vojvode Vice Grabovca. Masa iz gledateljstva, većinom pristalice HSS-a, stala je prosvjedovati na govor tadašnjeg alkarskog vojvode koji je bio poznat kao istaknuti pristalica diktature kralja Aleksandra. Kako dalje navodi Smolić, prosvjednici su klicali „Živio Dr. Maček“ na što je alkarski momak Ante Pavić odgovorio vičući „Dolje Maček i dolje Hrvatska“, a zatim i svojom puškom udario jednog seljaka. Sukobi su se s alkarskog trkališta preselili na sinjsku Pijacu gdje je prema izvještaju Smolića, Pavić puškom opet nasrnuo na seljake nakon čega su žandari pucali i ubili Nikolu Šipića, tragičnu žrtvu prosvjeda i žandarmerijskog nasilja.
Damir Pavić u razgovoru za Audio i Foto arhiv Simić nudi dijametralno drugačiju sliku zbivanja na Alki 1935. On ističe da je te godine na Alki došlo do sukoba između jugoslavenski orijentiranih Sinjana i “fratarskog pomlatka iz sjemeništa”. Dalje navodi kako je njegov otac bio pogođen kamenom prilikom odlaska s trkališta, nakon čega je napadača udario kundakom svoje puške. Nakon što je sjeo u kavanu u središtu Sinja nožem ga je pokušao pogoditi “neki tip, mačekovac, haesesovac iz Muća”. Po sinovljevoj priči, nož nije uspio pogoditi Antu Pavića koji je narednog dana otišao u Muć, pronašao navodnog napadača te ga “ubio od batina i bacio u jarak”.

Alkari i alkarski momci na pogrebu kralja Aleksandra Karađorđevića u Beogradu 1934. Ante Pavić je četvrti slijeva među alkarskim momcima. Izvor: Audio i Foto arhiv Simić
Sinj na strani partizana, ali i HDZ-a
U svojim intervjuima Siniša Pavić se voli doticati i političkog konteksta Sinja za vrijeme Drugog svjetskog i pred početak Domovinskog rata. U intervju za Blic tako ističe:
„Znate, kad sam, dve godine pre raspada Jugoslavije, vodio u Sinj ženu i sina da vide odakle sam, tamo su nas dočekali sinjski alkari kao najrođenije. Pamtili su mog oca i Sinj nije dao nijednog ustašu, svi su bili u partizanima, a u Sinju nije bilo Srba. To je bila jedna generacija koja je brzo i instinktivno znala šta je šta i prepoznala ono što je u Hrvatskoj zlo i okrenula se borbi protiv ustaša. Čak i oni ljudi koji su se sa mojim ocem sporili kad je 1938. krenuo za Beograd, posle su mu dali za pravo. A on je bio taj koji je rekao nama je svima mesto u Jugoslaviji. Takav je ostao do kraja života.“.
U nastavku istog intervjua Pavić ističe svoje iznenađenje s pobjedom HDZ-a na prvim slobodnim i višestranačkim izborima u Sinju 1990.:
„Posle samo dve godine HDZ tamo (u Sinju, op.a.) dobije izbore. Nama je to bilo neverovatno. Pitajući se kako je to moguće, setio sam se da sam tada tamo video mlade ljude po kafićima koji sede povazdan i ne rade ništa. Rekao sam, ovo neće izaći na dobro jer im roditelji rade u Nemačkoj, šalju im pare i oni postaju podložan materijal za manipulaciju. Tako je i bilo. Jer, oni nisu znali ništa o istoriji.“
Pavić inače i u drugim intervjuima voli isticati da su iz njegova Sinja svi otišli u partizane, a nitko u ustaše. Pritom je Pavić prilično u pravu, ali on ne zna ili namjerno izostavlja prave razloge uključivanja velikog broja Sinjana u partizanski pokret. Naime, za razliku od njegova oca Đuse koji je podržavao centralističku Jugoslaviju sa srpskom hegemonijom, Sinjani se pridružuju partizanskom pokretu kako bi se među ostalim oslobodili srpske hegemonije i ostvarili nacionalnu ravnopravnost u federalnoj Jugoslaviji.
Kao što su Đusa i većina njegovih suvremenika iz Sinja različito gledali na Jugoslaviju, tako su na tu državu različito gledali Siniša Pavić i Sinjani koji su na njegovo veliko iznenađenje na izborima 1990. većinski glasovali za HDZ. Možda Pavić iz Beograda krajem 80-ih nije mogao jasno vidjeti velikosrpsku mobilizaciju i Miloševićeve agresivne namjere, no iz Sinja se to moglo vidjeti, a naposljetku i osjetiti. Narod koji je 1935. prosvjedovao protiv Vice Grabovca i klicao Mačeku, 1941. se u okviru partizanskog pokreta krenuo boriti za nacionalno i socijalno oslobođenje i 1990. glasovao za HDZ i kasnije se borio protiv velikosrpske agresije, možda ne zna povijest, ali da parafraziramo Sinišu Pavića, brzo i instinktivno zna što je što i dobro prepoznaje što je zlo.*
*U intervjuu za Glas Srpske 19. listopada 2019. povodom početka emitiranja svoje nove serije “Junaci našeg doba”, Siniša Pavić opet se dotaknuo svojih sinjskih korijena. Ponovno je istaknuo sjajan prijam koji je doživio u Sinju kad ga je posjetio pred sam raspad Jugoslavije napominjući kako dvije godine poslije nije otišao na Alku jer je “video da to više nije isti Sinj”. Prisjetio se i svog oca Ante Pavića Đuse, ekstremnog jugoslavenskog nacionalista i osuđivanog nasilnika za kojeg je kazao da je iz Sinja “otišao da ga ne bi ubili zato što je bio Jugosloven”. Za svog oca je istaknuo da je bio “čovek koji nije svoje animozitete širio na nepotrebne stvari, nego je bio tolerantan” smatrajući kako je “ta zajednička država (Jugoslavija, op.a.) dobra za sve.”
Literatura:
Audio i Foto arhiv Simić. http://www.audioifotoarhiv.com/gosti%20sajta/DamirPavic.html (pristupljeno 11. ožujka 2020.)
Barić, Nikica. (2006). Neredi na Sinjskoj alci 1935., Časopis za suvremenu povijest. 38 (3): 939-953
Danas. https://www.danas.rs/nedelja/damir-pavic-zivot-i-rat/ (pristupljeno 11. ožujka 2020.)
Kozlica, Ivan. (2014). Alka u politici, politika u Alki: Sinjska alka i ratovi dvadesetog stoljeća. Trilj i Zagreb: Kulturno društvo Trilj i Hrvatski centar za žrtve rata
Soldo, Josip Ante. (1995). Mladost Dušana Žanka, U: Soldo, J.A. (ur.), Zbornik radova o skupu: Povratak Dušana Žanka u zavičaj, Sinj: Ogranak Matice hrvatske, 47-72
Blic. http://www.blic.rs/kultura/vesti/autor-najgledanijih-tv-serija-izbliza-sinisa-pavic-svet-je-licemeran-i-tretira-nas/9r229dz (pristupljeno 13. prosinca 2017.)
Ilustrovana politika. (pristupljeno 5. siječnja 2009.)