Poput svakog tko pogleda panoramsku fotografiju na vrhu ove stranice, i Dušan Žanko se jednom našao u prilici da sa sinjskog Grada uputi pogled na sve četiri zemljopisne strane ovog mjesta. Žankovi sinjski obzori ukoričeni su u njegovu eseju “Sinj, viteško gnijezdo Cetine” i predstavljaju jedinstveni pogled na sinjski “genius loci” odnosno duh mjesta ovog graničarskog gradića u kojem je Žanko proveo svoju mladost.
Dušan Žanko (1904. – 1980.), hrvatski kulturni djelatnik porijeklom iz Sinja
Stara sinjska obitelj Žanko
Dušan Žanko je odvjetak stare sinjske obitelji Žanko koja potječe od harambaše Nikole Žanka koji se doselio u Sinj odmah nakon njegova oslobođenja od Osmanlija 1686. Harambaša Nikola Žanko je bio istaknuti junak u borbama s Osmanlijama i prema njemu je nazvana Žankova glavica, predio Sinja u kojem su se nastanili pripadnici obitelji Žanko. Dušan Žanko je rođen u Trilju 1904. gdje je u to vrijeme službovao njegov otac Nikola Žanko (majka Amalija rođena Petrić je bila iz Trogira). Kao baštinici junačke borbe s Osmanlijama, članovi obitelji Žanko su bili usko vezani za vitešku igru Alku. Dušanov djed Pavao Žanko je nekoliko puta trčao Alku u razdoblju od 1850. do 1871. Puno poznatiji i uspješniji alkar je bio njegov sin i Dušanov stric Stipe Žanko koji je bio slavodobitnik na Alki 1896. Stipin sin Frano Žanko je bio slavodobitnik Alke 1938.
Dušan Žanko nije trčao Alku, a Sinj je napustio odlaskom na studij u Zagreb. Svojim sinjskim i alkarskim korijenima Žanko se vraćao u tekstovima koje je pisao kao afirmirani katolički intelektualac i pisac. U jednom od tih tekstova Žanko se dotaknuo četiriju sinjskih strana čiji opis donosimo u cijelosti.
„Sinjski istok, to je mislim čarobna prostranost jednoga od najvećih kraških polja, uokvirena Cetinom, dalekom i iz Sinja nevidljivom, ali poetski naslućivanom riječnom granicom sinjskih horizonata. S onu se stranu Cetine odmah izdiže nepristupačna planina Prolog, gola i snježna granica Bosne. To je, međutim, prostranost uzaludnog prostora. Zimska raskoš poplavaljena zemljišta. Bogato krilo zemlje, po kojoj ne šetaju sijačeve brazde i ne klija sjeme, nego se valja mutna vodurina raspojasane Cetine, dražkajući poglede do sada uvijek zaboravljenih ljudi. Vječiti uzdah pred onim, što je moglo biti, a nije – to je sinjsko polje!
Sinjski jug, to je duhovna perspektiva uskotračne željeznice, koja se svaki dan dvaput sprema, udobno i po domaću, da krene prema moru i s mora, da iz velika svijeta donese poštu, nove ljude i rijetke goste. Čarobni sinjski jug, kojim putuje mašta sinjske mladosti; skromni i sitni kolodvor, kojim prođoše uzbuđena srca stotine siromašnih Kolumba u potrazi za neodkrivenim zemljama; vrata u svijet, kopija domovine: tajanstveno mjestance od nekoliko četvornih metara, oko kojeg su se u divnim jesenskim popodnevima igrala sva sinjska djeca, gurajući male vagone i bježeći pred rasrđenim skretničarima, osjećajući potajno ponos, što je svijet pružio svoj željezni prst upravo do njihove varošice i tako ih nesavladivo privezao uza se. Sve, što je u Sinj došlo, došlo je s juga; sve što je iz Sinja otišlo, otišlo je na jug. Sam Sinj je došao sa sjevera, iz Bosne, preko dinarskih planina: bilo u prvoj vjekovnoj seobi Hrvata, bilo u pomicanju ljudi pred Turcima. Ali Sinj se ne vraća više na svoj sjever. Prema njemu su okrenuta leđa Sinja.
Sinjski sjever je, doduše, njegov najljepši pejsaž, blago brežuljkasto humlje vinograda, ali taj sjever je leglo strašne sinjske bure. “Da nije bure i nevire, ne bi bilo Sinja do Misira”, veli stara pučka riječ. Sinjska bura je neukrotiv, bijesan elemenat, koji po nekoliko dana buči i urliče oko slabašnih prozora i vrata sinjskih zidanica, kao neka smrznuta avet. Zidovi cvokoću od njegova dodira i prodora. Zvijezde se lede od njegova daha. Čovjek je pred njim nemoćan: sitan kao crv. Ona nosi i baca, lupa i razbija, fijuče i kovitla drvljem i kamenjem. Pokraj sebe ne dopušta daha nijednom živom biću. Svevladarski tišti nebo i zemlju dokle joj se hoće. Njezin pohod je urlik staklenih zimskih noći, sleđenih pod mjesečinom, patnja kratkih bespomoćnih dana, u kojima zastaje polovica posla i smrzavaju se rubovi dviju starih fonatana.
Sinjski zapad je negostoljubiv planinski prostor, najzapušteniji i najsiromašniji prostor dalmatinske Zagore. U njega se strmo ulazi gorskim puteljcima. On je zid, ograda, ispucani kraški kamen, za kojim zalazi sunce i nad kojim se rumene zapadni oblaci, najavljujući buru, ili se skupljaju tmaste oblačine naglih i gromovitih oluja.
Eto, takav je i tu je mali Sinj!“
*Tekst Dušana Žanka preuzet je iz njegove knjige Svjedoci.
**Panoramska slika Sinja rad je fotografa Ivana Žižića.
Sinjski obzori 