Žankovi sinjski obzori

Baš poput svakog tko pogleda panoramsku fotografiju na vrhu ove stranice, i Dušan Žanko se jednom našao u prilici da sa sinjskog Grada uputi pogled na sve četiri zemljopisne strane ovog mjesta. Žankovi sinjski obzori ukoričeni su u njegovu eseju “Sinj, viteško gnijezdo Cetine”, i predstavljaju jedinstveni pogled na sinjski “genius loci” odnosno duh mjesta ovog graničarskog gradića u kojem je Žanko proveo svoju mladost.

U nastavku donosimo ulomak iz Žankova eseja:

„Sinjski istok, to je mislim čarobna prostranost jednoga od najvećih kraških polja, uokvirena Cetinom, dalekom i iz Sinja nevidljivom, ali poetski naslućivanom riječnom granicom sinjskih horizonata. S onu se stranu Cetine odmah izdiže nepristupačna planina Prolog, gola i snježna granica Bosne. To je, međutim, prostranost uzaludnog prostora. Zimska raskoš poplavaljena zemljišta. Bogato krilo zemlje, po kojoj ne šetaju sijačeve brazde i ne klija sjeme, nego se valja mutna vodurina raspojasane Cetine, dražkajući poglede do sada uvijek zaboravljenih ljudi. Vječiti uzdah pred onim, što je moglo biti, a nije – to je sinjsko polje!

Sinjski jug, to je duhovna perspektiva uskotračne željeznice, koja se svaki dan dvaput sprema, udobno i po domaću, da krene prema moru i s mora, da iz velika svijeta donese poštu, nove ljude i rijetke goste. Čarobni sinjski jug, kojim putuje mašta sinjske mladosti; skromni i sitni kolodvor, kojim prođoše uzbuđena srca stotine siromašnih Kolumba u potrazi za neodkrivenim zemljama; vrata u svijet, kopija domovine: tajanstveno mjestance od nekoliko četvornih metara, oko kojeg su se u divnim jesenskim popodnevima igrala sva sinjska djeca, gurajući male vagone i bježeći pred rasrđenim skretničarima, osjećajući potajno ponos, što je svijet pružio svoj željezni prst upravo do njihove varošice i tako ih nesavladivo privezao uza se. Sve, što je u Sinj došlo, došlo je s juga; sve što je iz Sinja otišlo, otišlo je na jug. Sam Sinj je došao sa sjevera, iz Bosne, preko dinarskih planina: bilo u prvoj vjekovnoj seobi Hrvata, bilo u pomicanju ljudi pred Turcima. Ali Sinj se ne vraća više na svoj sjever. Prema njemu su okrenuta leđa Sinja.

Sinjski sjever je, doduše, njegov najljepši pejsaž, blago brežuljkasto humlje vinograda, ali taj sjever je leglo strašne sinjske bure. “Da nije bure i nevire, ne bi bilo Sinja do Misira”, veli stara pučka riječ. Sinjska bura je neukrotiv, bijesan elemenat, koji po nekoliko dana buči i urliče oko slabašnih prozora i vrata sinjskih zidanica, kao neka smrznuta avet. Zidovi cvokoću od njegova dodira i prodora. Zvijezde se lede od njegova daha. Čovjek je pred njim nemoćan: sitan kao crv. Ona nosi i baca, lupa i razbija, fijuče i kovitla drvljem i kamenjem. Pokraj sebe ne dopušta daha nijednom živom biću. Svevladarski tišti nebo i zemlju dokle joj se hoće. Njezin pohod je urlik staklenih zimskih noći, sleđenih pod mjesečinom, patnja kratkih bespomoćnih dana, u kojima zastaje polovica posla i smrzavaju se rubovi dviju starih fonatana.

Sinjski zapad je negostoljubiv planinski prostor, najzapušteniji i najsiromašniji prostor dalmatinske Zagore. U njega se strmo ulazi gorskim puteljcima. On je zid, ograda, ispucani kraški kamen, za kojim zalazi sunce i nad kojim se rumene zapadni oblaci, najavljujući buru, ili se skupljaju tmaste oblačine naglih i gromovitih oluja.

Eto, takav je i tu je mali Sinj!“

*Tekst Dušana Žanka je preuzet iz njegove knjige Svjedoci.

**Panoramska slika Sinja je rad fotografa Ivana Žižića.

Oglasi
Ovaj unos je objavljen u Uncategorized. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s