Krleža i Sinj – 1. dio

Poslije brodoloma političkih ideja „Hrvatskog proljeća“ u zimu 1971., državotvorno i liberalno-demokratski orijentirane hrvatske intelektualce i javne radnike zadesila je lavina montiranih sudskih procesa, progona, javnih diskreditacija i otpuštanja. Represivnu ruku komunističke Jugoslavije osjetio je na svojim leđima i Sinjanin Josip Šentija, ugledni vanjskopolitički novinar i de facto ministar vanjskih poslova proljećarske vlade SR Hrvatske, koji je jednostavno bio pometen s političke i javne scene.

Zahvaljujući osobnoj inicijativi Miroslava Krleže Šentija je utočište pronašao u tadašnjem Jugoslavenskom leksikografskom zavodu na čijem je čelu je bio sam Krleža. Krleža je proljećare poput Šentije držao političkim naivcima ali je simpatizirao njihovu smjelost i politički idealizam. Proljećarske ideje je Krleža smatrao neostvarivima i nerealnima, prvenstveno zbog  nepovjerenja u političku sposobnost i mudrost hrvatskog društva, ali je visoko cijenio ozbiljnost i dosljednost ljudi koji su stajali iza tih ideja.

Krleža je visoko vrednovao i Šentijine profesionalne sposobnosti zboga čega mu je i povjerio realizaciju značajnih leksikografskih projekata (Šentija je među ostalim obnašao i dužnost glavnog urednika Opće enckiklopedije). Ono što je posebno zanimljivo je da se među njima dvojicom razvio i poseban oblik prijateljskih i suradničkih odnosa. Krleža i Šentija su se gotovo 10 godina aktivno družili i raspravljali o temama koji su bile izvan onog što je bilo definirano suradnjom u leksikografskom zavodu. Kao pravi javni intelektualac Krleža je imao pregršt zapažanja o politici, društvu, književnosti, povijesti i volio ih je dijeliti s Šentijom i s njim raspravljati. Šentija je ta zapažanja i diskusije bilježio u svoj dnevnik koji je poslije pretočio i u autorsku knjigu S Krležom, poslije 71.: Zapisi iz leksikografskog rokovnika.

Čitajući ove dragocjene Krležine opservacije i rasprave između njega i Šentije o hrvatskoj društvenoj i političkoj zbilji našao sam i na jednu temu lokalnog, sinjskog karaktera. Sinj, njegovo društvo, kao i Krležina zanimljiva zgoda s pršutom u Vrlici (!) našli su se kao tema razgovora između dvojice intelektualaca kako zbog Šentijinog porijekla, tako i zbog socijalnih i političkih posebnosti našeg kraja.

Tekst koji slijedi preuzet je iz knjige Josipa Šentije S Krležom, poslije 71.: Zapisi iz leksikografskog rokovnika. (Zagreb, Masmedia, 2000)

(…)

Javio sam mu se (Šentija Krleži, op.a.) 3. prosinca 1974. poslije povratka s kratkog izleta u Sinj. Tražio je da mu pričam kako je televizijska serija „Čovik ipo“ primljena u Božićevu zavičaju. „Pratim je pažljivo, ali nemam osobito povoljno mišljenje o njoj“ – kaže Krleža. – „Pa ipak mislim da je Božić dirnuo u tumor. Ako su reakcije stoposto negativne, ako negativno reagiraju politički krugovi i politizirana javnost, znači da je pogodio. O Božićevu talentu nikada nisam mislio laskavo, i ne mislim da je ovo sada napravio osobito talentirano, ali mislim da je dirnuo u tumor“

Zatim je Kreža govorio o karakteru promjena koje je zemlja doživjela Drugim svjetskim ratom i poslije njega.

„Naša je revolucija bila seljačka revolucija. Dovela je na pozornicu seljačke mase koje su apsolutno nekompetentne da vrše sve ove strukturalne promjene koje moderno društvo traži i prema kojima tjera. Naša je revolucija izvela na scenu kozaračko kolo…“

„O, Krleža, u Sinju bi se jako uvrijedili kad bi čuli da ih uspoređujete s kozaračkim kolom“ – upao sam mu u riječ, na što je on kazao.

„Kozaračko kolo ili morlačko kolo, to je isto, ili slično. Revolucija je prodrmala taj svijet, izvukla ga iz letargije, iz njegovih dronjaka i kožuha, iz njegovih dočića i izbi, u kojima je živio tako da bude sam sebi dovoljan. A jače su ga sile – i turska i mletačka, i francuska, i sve druge  –  opsjedale i izvlačile ga kao jazavca iz njegovih rupa, i tjerale ga u vojsku, na trgovačke lađe, u rudokope i kamenolome… Taj je svijet doslovno ujarmljivan na sve nove načine  koje je stvarala jača vlast i utrka za profitom. I, sad je taj svijet zapravo prvi put izvučen na pozornicu, kao neki akter.“

„Govorite, Krleža, kao odličan poznavalac toga svijeta, kao da ste sociolog…“

„Pročitao sam o njemu sve što se imalo pročitati, od Fortisa i Lovrića i sada do Božića… Sociologija je najbolja kada pripovijeda, kada egzaktno opisuje ono što beletristika uzima kao motiv i vlastiti predložak. Da, „Viaggio in Dalmazia“ – to je sociologija, kao što je Lovrićevo pobijanje Fortisa također pobijanje prvog reda, u našem narodu prva od koje bi trebalo poći, kad je riječ o relacijama jačih i slabijih faktora na ovome terenu…“

Kratak ekskurs u povijesnu pozadinu morlačkog svijeta Krleža je završio zaključkom i vraćanjem Božiću: „U promjenama koje smo doživjeli i koje su golemu masu seljačkog svijeta dovele u gradove, stvoreni su takvi slojevi i stanja u koja Božić dira. Vjerujem da ni on sam nije svjestan toga. Uostalom, i sam potječe iz sredine seljačkih protagonista revolucije, a sada je već dugo u vrhovima vlasti. No, način kako on dira u taj tumor… ima tu nešto. Zbog toga bi ga trebalo braniti od vulgarnih političkih kritika.

Vice i Roko – ta dva lika Boris Dvornik dao je dobro. Stvorio ih je talentirano. Ono s ministrom nije dobro, to je nešto drugo…“

„Možda je to samo neka replika na Nušićevu temu?“

„Niti to. Jednostavno loše. Ali nečeg tu ima.“

(…)

Oglasi
Slika | Ovaj unos je objavljen u Uncategorized. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s