Krleža i Sinj

Krleža

Miroslav Krleža zajedno sa suprugom Belom na Sinjskoj Alci 1965. (u samom lijevom vrhu slike). Na sliku i Krležin posjet Alci 1965. ljubazno me uputio Ivo Dalbello – Dugi.

U prosincu 1971. Josip Broz Tito je nasilno ugušio reformski pokret hrvatskog komunističkog vodstva poznat pod nazivom “Hrvatsko proljeće”.  Kao rezultat Titove osude hrvatskog reformskog vodstva, brojni prvaci i sudionici “Hrvatskog proljeća” bit će uhićeni, zatvoreni, osuđeni na montiranim sudskim procesima, otpušteni s posla i izbačeni na ulicu. Represivnu ruku Titove diktature osjetit će na svojim leđima i Sinjanin Josip Šentija, ugledni vanjskopolitički novinar i de facto ministar vanjskih poslova “proljećarske vlade” SR Hrvatske, koji je smjenjen sa svih dužnosti i izbačen iz javnog života.

Zahvaljujući osobnoj inicijativi Miroslava Krleže Šentija je utočište pronašao u tadašnjem Jugoslavenskom leksikografskom zavodu na čijem je čelu je bio sam Krleža. Krleža je proljećare poput Šentije držao političkim naivcima, ali je donekle simpatizirao njihovu smjelost i politički idealizam. Proljećarske ideje je Krleža smatrao neostvarivima i nerealnima, prvenstveno zbog  nepovjerenja u političku sposobnost i mudrost hrvatskog društva, ali je visoko cijenio ozbiljnost i dosljednost ljudi koji su stajali iza tih ideja.

Krleža je visoko vrednovao i Šentijine profesionalne sposobnosti zboga čega mu je i povjerio realizaciju značajnih leksikografskih projekata (Šentija je među ostalim obnašao i dužnost glavnog urednika Opće enckiklopedije). Ono što je posebno zanimljivo je da se među njima dvojicom razvio i poseban oblik prijateljskih i suradničkih odnosa. Krleža i Šentija su se gotovo 10 godina aktivno družili i raspravljali o temama koji su bile izvan onog što je bilo definirano suradnjom u leksikografskom zavodu. Kao pravi javni intelektualac Krleža je imao pregršt zapažanja o politici, društvu, književnosti, povijesti koje je volio dijeliti sa Šentijom i čuti njegovo mišljenje. Šentija je ta zapažanja i diskusije bilježio u svoj dnevnik koji je poslije pretočio u knjigu S Krležom, poslije 71.: Zapisi iz leksikografskog rokovnika.

Čitajući zanimljive Krležine opservacije i rasprave između njega i Šentije o hrvatskoj društvenoj i političkoj zbilji našao sam i na jednu takvu koja se dotiče Sinja. Ova sredina Krleži je bila zanimljiva zbog svojih povijesnih i društvenih posebnosti, ali i aktualnih događaja. Spomen Sinja potaknuo je kod Krleže reminiscencije na vlastite doživljaje u Cetinskoj krajini i neke tamošnje intelektualce s kojima je prijateljevao i kumovao.

U nastavku donosimo ulomak iz spomenute Šentijine knjige S Krležom, poslije 71.: Zapisi iz leksikografskog rokovnika. (Zagreb, Masmedia, 2000)

(…)

Javio sam mu se (Šentija Krleži, op.a.) 3. prosinca 1974. poslije povratka s kratkog izleta u Sinj. Tražio je da mu pričam kako je televizijska serija „Čovik ipo“ primljena u Božićevu zavičaju. „Pratim je pažljivo, ali nemam osobito povoljno mišljenje o njoj“ – kaže Krleža. – „Pa ipak mislim da je Božić dirnuo u tumor. Ako su reakcije stoposto negativne, ako negativno reagiraju politički krugovi i politizirana javnost, znači da je pogodio. O Božićevu talentu nikada nisam mislio laskavo, i ne mislim da je ovo sada napravio osobito talentirano, ali mislim da je dirnuo u tumor“

Zatim je Kreža govorio o karakteru promjena koje je zemlja doživjela Drugim svjetskim ratom i poslije njega.

„Naša je revolucija bila seljačka revolucija. Dovela je na pozornicu seljačke mase koje su apsolutno nekompetentne da vrše sve ove strukturalne promjene koje moderno društvo traži i prema kojima tjera. Naša je revolucija izvela na scenu kozaračko kolo…“

„O, Krleža, u Sinju bi se jako uvrijedili kad bi čuli da ih uspoređujete s kozaračkim kolom“ – upao sam mu u riječ, na što je on kazao.

„Kozaračko kolo ili morlačko kolo, to je isto, ili slično. Revolucija je prodrmala taj svijet, izvukla ga iz letargije, iz njegovih dronjaka i kožuha, iz njegovih dočića i izbi, u kojima je živio tako da bude sam sebi dovoljan. A jače su ga sile – i turska i mletačka, i francuska, i sve druge  –  opsjedale i izvlačile ga kao jazavca iz njegovih rupa, i tjerale ga u vojsku, na trgovačke lađe, u rudokope i kamenolome… Taj je svijet doslovno ujarmljivan na sve nove načine  koje je stvarala jača vlast i utrka za profitom. I, sad je taj svijet zapravo prvi put izvučen na pozornicu, kao neki akter.“

„Govorite, Krleža, kao odličan poznavalac toga svijeta, kao da ste sociolog…“

„Pročitao sam o njemu sve što se imalo pročitati, od Fortisa i Lovrića i sada do Božića… Sociologija je najbolja kada pripovijeda, kada egzaktno opisuje ono što beletristika uzima kao motiv i vlastiti predložak. Da, „Viaggio in Dalmazia“ – to je sociologija, kao što je Lovrićevo pobijanje Fortisa također pobijanje prvog reda, u našem narodu prva od koje bi trebalo poći, kad je riječ o relacijama jačih i slabijih faktora na ovome terenu…“

Kratak ekskurs u povijesnu pozadinu morlačkog svijeta Krleža je završio zaključkom i vraćanjem Božiću: „U promjenama koje smo doživjeli i koje su golemu masu seljačkog svijeta dovele u gradove, stvoreni su takvi slojevi i stanja u koja Božić dira. Vjerujem da ni on sam nije svjestan toga. Uostalom, i sam potječe iz sredine seljačkih protagonista revolucije, a sada je već dugo u vrhovima vlasti. No, način kako on dira u taj tumor… ima tu nešto. Zbog toga bi ga trebalo braniti od vulgarnih političkih kritika.

Vice i Roko – ta dva lika Boris Dvornik dao je dobro. Stvorio ih je talentirano. Ono s ministrom nije dobro, to je nešto drugo…“

„Možda je to samo neka replika na Nušićevu temu?“

„Niti to. Jednostavno loše. Ali nečeg tu ima.“

„Jeste li ikada bili u Sinju?“ – upitah ga (Šentija Krležu, op.a.)

„Bio sam, naravno“ – uzvratio je Krleža. – „To je prvi put bilo u proljeće 1948., mislim da je to bilo u maju… Bio sam u Splitu kod Stipe Gunjače, i on me tada nagovorio da odemo do Sinja i Vrlike. Htio je da obiđemo lokalitete na kojima je on radio – mjesto gdje je bila crkva Sv. Mihajla, na rubu sinjskog polja, u Brnazima, i crkvu sv. Spasa, na vrelu Cetine. U Sinju smo se kratko zadržali, a odatle smo nastavili put prema Vrlici, po prašnjavoj cesti koja uglavnom prati tok Cetine. Poslije podne smo, međutim, zapeli kod Koljana…“

„Sad su i ta cesta i Koljane pod jezerom…“ – ubacio sam se opaskom u njegovo pripovijedanje.

„Da, znam, pratio sam izgradnju Peručkog jezera… Naš je automobil kod Koljana crknuo. Šofer se dugo mučio da ga popravi, ali uzalud. Na kraju su iz sela mještani doveli par volova, koji su nas odšlepali do Vrlike. Tamo smo htjeli posjetiti rodnu kuću mog vjenčanog kuma Milana Begovića. Peripetija s kolima dugo je trajala pa smo u Vrliku stigli tek kad je pala noć. Bili smo gladni pa je Stipe predložio da odemo u jednu gostionicu. Tamo su pred nas iznijeli pladanj narezanog dalmatinskog pršuta. Jeli smo gotovo u mraku, jer je pred nama žmirkala samo slabašna voštanica. Pršut je bio slastan, nikad mi nije bio tako ukusan, mirisao je kao najbolji aperitiv… A onda je iznenada zasjala elektrika. Pogledao sam pladanj i imao što vidjeti: po fetama pršuta, kako vi Dalmatinci kažete, gmizali su crvi… Pršut je zaista bio zreo…“

„Sad Vam je Vrlika po tom pršutu u trajnom sjećanju.“ – primjetio sam, a Krleža je nastavio:

„Da, u neizbrisivom sjećanju, kao što vidite. Ali ta mi je večer u Vrlici ostala u sjećanju po još nečemu, zaista tajanstvenom, o čemu sam više puta razmišljao. U Vrliku smo došli, kao što sam rekao, da obiđemo kuću Milana Begovića. Već je bila mrkla noć, kuću smo obišli i razgledali je. Htio sam, po povratku u Zagreb, Begoviću detaljno referirati o svemu. Naš je automobil u međuvremenu popravljen, pa smo odlučili vratiti se u Split. Ujutro sam u „Slobodnoj Dalmaciji“ pročitao da je u Zagrebu te večeri Milan Begović umro.“

Krleža je načas zašutio, kao da je prekinuo bujicu sjećanja. A onda me, čas zatim, potaknuo da ja njemu pripovijedam o svome doživljaju Sinja, o sinjskim prilikama i ljudima, prije i sad. Improvizirao sam ad hoc jedan motiv iz škrtog sjećanja na zavičaj. Sjetio sam se M.M., uostalom moga tetka, koji je imao dvije strasti: jednu koja je trajala 364 dana u godini (vino), i drugu koja je trajala jedan dan (karneval, krnje, zaliven vinom).  Na dan karnevala M.M. bi se odjenuo u odoru kralja Aleksandra Karađorđevića te bi kraljevao sinjskim ulicama.

Krleži se svidjela predožba o sinjskoj pokladnoj harlekinijadi pa je zaključio da „Sinj nije, dakle, bio monarhistički…“

„Ne sasvim, jer je bilo monarhista, dapače… Ali narod je uvijek bio uz fratre, a ne uz jugoslavenskog kralja“ – rekao sam.

(…)

Oglasi
Slika | Ovaj unos je objavljen u Uncategorized. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s