Kako jedan turski politolog vidi Sinjsku alku te njenu simboliku i značenje u hrvatskom nacionalnom identitetu

Ozan Erozden, turski politolog i izvanredni profesor na Fakultetu za ekonomske i upravne znanosti Tehničkog sveučilišta Yildiz u Istanbulu objavio je u uglednom britanskom znanstvenog časopisu Nations and Nationalism (19. godište, 3. broj) članak naslovljen „The practical limits of inventing traditions: the failed reinvetion of Sinjska alka“ (u slobodnom prijevodu: „Stvarna ograničenja izmišljanja tradicije: propali pokušaj redefiniranja Sinjske alke“)

Činjenica da se radi o jednom politološkom radu, uz to još napisanom od strane turskog politologa, kao i da je tema vezana uz upotrebu Alke u političke i nacionalno-identitetske svrhe, bili su sve razlozi zbog koji sam se osjetio pozvan da se malo bolje upoznam s autorovim profesionalnim i znanstvenim opusom, pročitam rad i o njemu ponudim svoje stručno mišljenje.

Ozen Erozden je svojim profesionalnim putem vezan uz Hrvatsku. Njegova službena biografija kazuje kako je bio angažiran u sklopu misije OESS-a u Hrvatskoj, prvo kao supervizor u terenskom uredu OESS-a u Iloku od 1998. do 1999., a potom i kao voditelj OESS-ova terenskog ureda u Splitu od 1999. do 2001. U svoj znanstvenoj bibliografiji ima nekoliko politoloških radova u kojima se bavi temama vezanima uz Hrvatsku. Pisao je tako o problemima u hrvatskoj suradnji s sudom u Haagu, izgradnji civilnog društva u Hrvatskoj, položaju Hrvatske u međunarodnoj zajednici tijekom 1990-tih, a u radu iz 2009. bavi se i Sinjskom alkom u kontekstu sličnom kao u članku iz časopisa Nations and Nationalism.

Znanstveno gledajući, Erozdenov članak u časopisu Nations and Nationalism Sinjsku alku sagledava u okviru teorijskog koncepta „izmišljanje tradicije“. Sinjska alka u tom smislu predstavlja kulturno-povijesnu baštinu kojoj se u suvremenosti daje jedna nova simbolika i političko značenje. Na neki način, djelovanjem političkih elita prošlost se redefinira kako bi odgovarala političkim zahtjevima i imperativima sadašnjice. Po Erozdenu u Hrvatskoj je 1990-tih vlast na čelu s Franjom Tuđmanon redefinirala Sinjsku alku tako da ju je pretvorila u simbol „hrvatskog nacionalističkog diskursa iz 1990-tih“ (Erozden). Ovaj diskurs po Erozdenu obilježava razumijevanje Hrvatske kao dijela zapadne (europske) civilizacije na temelju njene kršćanske (katoličke) pripadnosti i povijesnih zasluga u obrani kršćanske Europe od neprijatelja s Istoka.

Erozden u članku nakon uvoda u koncept „izmišljanja tradicije“, daje jedan podroban opis sadržaja Sinjske Alke. Piše o njenim pravilima, korijenima i kulturno-povijesnom kontekstu u kojem nastaje i to čini vrlo korektno i s osloncem na relevantnu literaturu. Pritom primjećuje kako su sve Alki srodne viteške igre bilo ugasile ili pretvorile u isključivo pučke festivale, dok je Alka međutim razvila puno veći simboliku i značenje. Također točno uočava multikuluturalni karakter Alke i ističe orijentalne (osmanske) kulturne utjecaje na sadržaj Alke (posebno mu je zanimljiv veliki broj turcizama u Alkinom vokabularu). Uglednog Šimu Jurića i njegov znanstveni opus o Alci je odlično proučio jer pojedinim aspektima Alke poput edeka (rezervnog vojvodinog konja) pripisuje njihovu istinsku simboliku i značenje. Erozden takođe daje i jedan povijesni pregled održavanja Alke i njene povezanosti s različitim političkim vlastima.

Problem za čitatelja koji dobro poznaje Alku, njenu povijest i simboliku dolazi kada Erozden počinje razvijati svoju teoriju o „nacionaliziranju“ Sinjske alke 1990-tih. Za početak piše kako „hrvatski nacionalizam nije koristio Alku kao svoj diskurzivni element sve do 1990-tih, i kako je Alka u komunističkoj Jugoslaviji bila doživljavana i prezentirana kao bliska službenoj ideologiji“. Ističe i kako su komunisti nakon 2. svjetskog rata isto na neki način redefinirali simboliku Alke i simbolički je povezali sa svojom borbom protiv stranih okupatora i njihovih suradnika u 2. svjetskom ratu.

Erozdenova središnja teza je kako se tek 1990-tih Alci daje ekskluzivno hrvatska odnosno nacionalistička hrvatska dimenzija, koja se zasniva na ideji hrvatske kulturne i civilizacijske superiornosti istočnim susjedima zbog hrvatske pripadnosti katolicizmu i njezine uloge „predziđa kršćanstva“. Redefiniranje Alkine simbolike i značenja po navedenom obrascu događa se kroz promjene njenog povijesnog tumačenja (u Statutu VAD-a i povijesnim publikacijama o Alki) te kroz javne izjave o Alci od strane nekih vodećih političkih i vojnih osoba Hrvatske iz 1990-tih. Alka se po Erozdenu redefinirala na način da je počela simbolizirati „nacionalnu (hrvatsku) pobjedu koja je promijenila smjer europske povijesti tako što je zaustavila Osmanlije u daljnjim osvajačkim pohodima u Europu“. Alka je tako dobila naglašeno nacionalnu i s njom povezanu religijsku (katoličku) dimenziju.

Erozden smatra kako je ovo „izmišljanje tradicije“, odnosno modeliranje Alkine simbolike i značenja po ukusu tadašnje politike i njenog diskursa bilo bez stvarnog uporišta. Alka se po njemu nije mogla redefinirati da bude nacionalno ekskluzivno kada je prožeta različitim kulturnim utjecajima. Također tadašnjoj hrvatskoj politici njeno pozivanje na katoličke korijene i hrvatsku ulogu u zaštiti kršćanske Europe čiji je Alka postala simbol, nije moglo donijeti ulazak u suvremeni europski politički i kulturni krug. Po Erozdenu tu se ne ulazi temeljem religijske pripadnosti i povijesne uloge „predziđa kršćanstva“ već usvajanjem europskih političkih vrijednosti i institucija.

Strogo gledano Erozden je u pravu kad tvrdi da Alka nije imala hrvatsko nacionalno obilježje, no pritom zaboravlja ili zanemeruje da takvo obilježje nije ni mogla poprimiti sve dok se među Hrvatima nije razvila moderna nacionalna svijest. Razvoj masovne hrvatske nacionalne svijesti događa se 1920-tih kada se integriraju sve hrvatske povijesne pokrajine i njihovo stanovništvo upravno i ekonomski homogenizira, dok se istodobno Hrvati politički mobiliziraju u borbi za kulturnu, vjersku i političku samosvojnost koje su im zbog srpske prevlasti bile ugrožene u Kraljevini Jugoslaviji.* Već 1930-tih Alka se naširoko prepoznaje kao izraz hrvatskog nacionalnog identiteta te se u dnevnim listovima poput zagrebačkog Jutarnjeg lista naziva „kulturno-historijskim dokumentom iz slavne prošlosti Hrvata“ (Jutarnji list, 1.9.1938).

Od trenutka kada se oblikovala masovna i moderna hrvatska nacionalna svijest Alka ima i hrvatsko nacionalno obilježje. To se najbolje pokazuje na primjeru plamenca koji se dodjeljuje slavodobitniku Alke. Nakon formiranja Banovine Hrvatske 1939. plamenac je s jedne strane u bojama hrvatske trobojnice, dok je u razdoblju komunističke Jugoslavije s obje strane u bojama hrvatske trobojnice, naravno s petokrakom zvijezdom u sredini kao ideološkom oznakom tadašnjeg režima. Erozdan također zaboravlja ili zanemaruje da je u razdoblju komunističke Jugoslavije ispoljavanje hrvatske nacionalne samosvijesti bilo proskribirano, ograničeno i dozirano pa tako Alka nije imala pretpostavke biti „diskurzivni element hrvatskog nacionalizma“.

plamenac slavodobitnika 1940.-1

Plamenac slavodobitnika Alke iz 1940., godinu dana nakon uspostave Banovine Hrvatske. Prije toga plamenac je bio isključivo u bojama državne zastave (žuto-crn za Austro-Ugarske, plavo-bijelo-crven za Kraljevine Jugoslavije). 

Još jedna od bitnih stvari koje Erozden zaboravlja ili zanemaruje je identitetska dvojnost Alke. On zapaža kako u tom navodnom „nacionaliziranju“ Alke 1990-tih nitko nije mijenjao njen vokabular koji je dobrim dijelom utemeljen na riječima turskog korijena, ali ne uviđa pritom da bi “čišćenje” alkarskog nazivlja od turcizama lišilo Alku njezine jedinstvenosti i prepoznatljivosti.  Alka je legura različitih kulturnih utjecaja baš kao i povijest tog dijela Hrvatske. Alka je multikulturalna, ali i hrvatska. Ona nije nacionalno i kulturno ekskluzivna, ali samo jedan narod u njenim pješacima i konjanicima vidi svoje junačke pretke koji su se kroz povijest opirali brojnim osvajačima. Simbolički ona je samo hrvatska, kulturološki ona je dio i europsko-mediteranskog i orijentalno-osmanskog kulturnog kruga i sklopa.

Na kraju moram istaknuti kako mi je posebno drago što je i jedan priznati turski znanstvenik odlučio istraživati Alku. Međutim nikako mi se ne sviđa pristup za koji se odlučio prilikom sagledavanja fenomena Alke. Ova viteška igra je složen i višedimenzionalan (rekao bih neskromno i višefacetan) fenomen čijem je objašnjavanju i razumijevanju potrebno pristupiti s mnogo nijansiranosti i upućenosti u povijesni razvoj hrvatske nacionalne svijesti i same Sinjske alke. Turski kolega se nažalost nije odlučio na taj pristup i zbog toga ovaj rad trpi od ozbiljnih manjkavosti i krivih zaključaka.

 

*Ovaj moj nalaz o razvoju hrvatske nacionalne svijesti na tragu je i onog što o tome tvrdi jedan od ponajvećih svjetskih autoriteta na polju nacija i nacionalizma, britanski povjesničar Eric Hobsbawm, od kojega Erozden i preuzima koncept “izmišljanje tradicije”.

Oglasi
Citat | Ovaj unos je objavljen u Uncategorized. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Jedan odgovor na Kako jedan turski politolog vidi Sinjsku alku te njenu simboliku i značenje u hrvatskom nacionalnom identitetu

  1. Povratni ping: Kako turski politolog vidi Alku - FERATA

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s