Dwight Eisenhower i sinjski Vidići u uspomenama Borisa Marune

Memoari poznatih i manje poznatih hrvatskih političara i drugih javnih djelatnika već su duže vremena moje najdraže čitalačko štivo. Uspomene na događaje i ljude koje ti autori ukoričuju u svoje memoare prozor su u neka druga, neproživljena i zato uvijek zanimljiva vremena. Pronađe se u tim memoarima mnogo zanimljivih i neočekivanih ljudskih sudbina u turbulentnim političkim vremenima koja su ostala iza nas. A zanimljivo, jako često se naiđe i na neki spomen Sinja, neke Sinjanke ili Sinjanina, ili bilo čega drugog vezanog uz ovaj grad i njegove ljude, što je također uvijek jako zanimljivo i obogaćuje poznavanje društvene i političke povijesti vlastitog zavičaja.

Takav je bio i slučaj sa zbirkom odabranih eseja Borisa Marune koji su ukoričeni u knjigu naslova „Što je čuvalo nadu?“. Iako se ne radi o memoarima, u knjizi se među nizom tekstova ovog poznatog hrvatskog pjesnika i hispanista te dugogodišnjeg egzilanta i kasnijeg diplomata, nalaze i neki tekstovi koji imaju obilježje memoara. Marunin život bio je dinamičan, sadržajan i značajno određen politikom, od bijega iz Jugoslavije 1960. zbog političke nepoćudnosti komunističkom režimu, političkog djelovanja među Hrvatima u egzilu u Argentini, SAD-u i Španjolskoj, oduševljenosti HDZ-om u ranim 1990-tima, kritike HDZ-a pa sve do približavanja SDP-u krajem 1990-tih. Na sve to nadovezuju se i teški materijalni uvjeti u počecima života u egzilu, obrazovanje na američkim i španjolskim sveučilištima, magisterij iz književnosti na Loyoli, prijateljevanje s pjesničkim uzorom Charlesom Bukowskim te reci i reci pjesama, eseja i komentara za vlastite knjige, Hrvatsku Reviju, Vijenac i druge časopise.

STG46057

Boris Maruna, hrvatski pjesnik, hispanist, egzilant i diplomat 

U nekih 40-ak godina političkog i  kulturnog djelovanja na tri svjetska kontinenta, Maruna se imao priliku upoznati s ljudima različitih životnih priča i sudbina. Jednog takvog zanimljivog poznanstva i životne sudbine, važnog za sinjski dio ove priče, Maruna se prisjetio 1990. u članku „Neke slike iz mog sela“.  U nastavku donosimo isječak iz spomenutog članka.

“… Među hrvatskom sveučilištarnom mladeži, koja je 1945. izbjegla Bleiburg i potom se našla, s preostalim domobranima, ustašama i drugim hrvatskim izbjeglim pukom u Italiji, nalazila se i jedna zagrebačka djevojka (koja će mi morati oprostiti, jer sam joj zaboravio ime, s obzirom da je za mene uvijek bila gospođa Vidić), koja se prezivala kao što se prezivao tadanji zapovjednik savezničkih snaga i budući predsjednik Sjedinjenih Država, D.D. Eisenhower. Izgladnjela, bosa i bistra od prirode, kako se to kaže, ta se hrvatska djevojka obratila pismom američkom generalu. U tom svojem pismu objasnila mu je tko je, što je, odakle je i što joj se dogodilo i događa. Objasnila mu je i to da je ona izdanak iste obitelji iz koje i on potječe, s time da se njihova zajednička obitelj određene godine u nekom mjestu u Njemačkoj prepolovila: njegovi su otišli u Ameriku, a njezini u Hrvatsku.

Naravno, budući bistra, djevojka mu nije filozofirala o tome da su njegovi završili u nekakvu neciviliziranu Texasu, a njezini u civiliziranu Zagrebu, ali da su njegovi, usprkos tome, bili nekako bolje sreće, premda se to, uistinu, nikad ne zna. Djevojka nije ni očekivala puno od tog pisma.

Nakon nekog vremena, međutim dobila je odgovor. Ne sjećam se da li je uz odgovor bila priložena i kakva nota. Sigurno je da je dobila neku nerazumnu sumu dolara: više stotina, nekoliko desetica i jedinica, i stanoviti broj centi. Budući predsjednik Sjedinjenih Država poslao joj je zapravo svoju tjednu plaću: čitavo malo bogatstvo za bilo koga u izbjegličkom logoru u Fermu.

Kasnije je djevojka, zajedno s većinom drugih Hrvata iz logora završila u Argentini, udala se za pravnika Matu Vidića i u braku imala dvoje djece, dječaka i djevojčicu. Preko Štefice i Vinka Nikolića prijateljevao sam s njima za mojeg boravka u Buenos Airesu. Kao većini Hrvata njihove škole, ni Mati Vidiću nije puno koristilo njegovo zagrebačko pravo u Argentini, ali Mate Vidić je odnekud iz Sinja i, kao takav, uvijek je nešto torbario. U ono je vrijeme gradio nekakva ljetovališta u Mar de Ajóu i, kao gomila drugih Hrvata, bavio se pletenjem vune. Obitelj je Vidić bila dobra prema meni. Proveo sam s Nikolićevima i dr. Anđelkom Belićem ljetne praznike u jednoj od zgrada Mate Vidića i, s obzirom da ja nisam zarađivao dovoljno da bih mogao kupiti pulover ili džemper, Mate Vidić bi mi ponekad darovao te stvari.

Njihova se kćerkica zvala Iva. Bila je lijepa curica plave kose, možda od kojih desetak ili dvanaestak godina. Mada ponekad sjetna, bila je također vrlo živa i ja sam se volio šaliti s njom, a i da nisam, nije me puštala na miru, kad bismo se našli zajedno u nekom društvu. Uvijek se rugala i uvijek je imala neki komentar na koji ja nisam mogao ostati dužan. U tom je frustrirajućem i neravnopravnom dvoboju vjerojatno i najčešće gubila. Bilo je dovoljno da joj se narugam da ona nije prava Sinjanka, nego neka nemoguća mješavina sinjske alke i agramerskih purgera. I tu bi vrag odnio šalu.

Onda sam ja napustio Argentinu i izgubio svaki dodir s Vidićima.

Prošlo je puno godina. Prilikom nekoga od mojih posjeta Nikolićevima, Vinko Nikolić mi je predao zavežljaj u kojem se nalazio čitav niz fotografija u boji, koje su prikazivale moj rodni Podprag i Tulove Grede. Osim kapelice koja se još nekako drži uz dodatnu draču, bitno ruševine, kako su ih ostavile granate njemačkih topova 1943., ali ipak hrpu kamena u kojem sam rođen. Objasnio mi je da je to za mene na svojem povratku iz Hrvatske i na prolazu kroz Barcelonu prije koju godinu ostavila Iva Vidić, tada već pravnica i odrasla djevojka. Bio sam iskreno dirnut tom gestom male Ive. Ne sjećam se jesam li joj zahvalio. Ali i bez toga je ona vjerojatno znala da joj se i dalje rugam i da je na stanovit način volim. Da je otišla u Hrvatsku i Sinj, to sam razumio. Ali sam također bio iznenađen njezinim pamćenjem, njezinom energijom i voljom da, uzgredno ode per donde el Dios perdió la gorra i pronađe moju rodnu kuću samo zato da mene razveseli, zagubljena negdje u svijetu.“

Junakinja ove priče Iva Vidić je u međuvremenu diplomirala pravo, postala odvjetnica i istaknuta sudionica društvenog i kulturnog života hrvatske dijaspore u Argentini. U intervjuu za časopis „Matica“ Hrvatske matice iseljenika iz 2011. ispričala je svoju iseljeničku priču kazavši kako su njezini roditelji nakon boravka u izbjegličkim logorima došli 1948. u Argentinu. Njezin otac je bio Mate Vidić, pravnik rođen u Sinju, a majka Edita Hedl, rođena Karlovčanka koja je Hrvatsku napustila kao apsolventica studija književnosti. Ističe da joj je otac u početku radio kao građevinski radnik, da bi se poslije uspješno upustio u poduzetništvo.

Ovo pokazuje kako je Boris Maruna imao jako dobro sjećanje, no ipak mu se potkrala sitna pogreška. Gospođa Vidić nije se djevojački prezivala Eisenhauer, pa samim time nije bila ni daleka rođakinja američkog predsjednika Dwighta Eisenhowera. No Maruna nije ništa izmislio jer je djevojka po prezimenu Eisenhauer postojala i bila bliska prijateljica Edite Hedl, udane Vidić.

Oglasi
Ovaj unos je objavljen u Hrvatsko iseljeništvo i Sinj. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s