Tihomil Rađa i vizija demokratske, pravedne i čovječne Hrvatske

Tihomil Rađa (3)

Tihomil Rađa (1928. – 2002.), hrvatski ekonomist i politički pisac

Život i djelovanje Tihomila Rađe mogu se podijeliti u tri razdoblja.* Prvo traje od rođenja u Sinju 1928. do 1955. i bijega iz komunističke Jugoslavije u zapadnu Europu. Drugo razdoblje traje do 1990. i prvog dolaska u Hrvatsku i Sinj nakon 35 godina provedenih u egzilu. Treće i posljednje životno razdoblje traje od povratka odnosno trajnog preseljenja u Hrvatsku 1993., pa sve do smrti 2002. godine.

Posebno važan dio života i djelovanja Tihomila Rađe odnosi se na godine provedene u egzilu (1955. – 1990.) Egzil je posebno životno, društveno i političko stanje obilježeno s nesigurnosti, nemoći, gubitkom kontrole, društvenim padom i financijskim problemima. Poljski nobelovac Czeslaw Milosz koji je i sam iskusio bijeg iz komunističke Poljske i život u egzilu ističe kako je „izbjeglička sudbina takav pad da je ne bih savjetovao nikome, pa makar bio obdaren konjskim zdravljem, krokodilskom vitalnošću i hipopotamskim živcima“.

Prema književnom teoretičaru Edwardu Saidu egzil može uroditi gorčinom i žaljenjem, ali i izoštrenom vizijom. Ono što se ostavlja iza sebe može se bilo oplakivati ili iskoristiti kao podloga za formiranje drugačijih gledišta. Kako po definiciji egzil i sjećanje idu jedno s drugim, ono čega se pojedinac sjeća iz prošlosti određuje i kako će gledati na budućnost.

Državna samostalnost, liberalna demokracija, europsko zajedništvo

Nije moguće znati koje je sve uspomene Tihomil Rađa ponio sa sobom bježeći iz Titove Jugoslavije u slobodni svijet. No iz zbornika o njegovu životu i djelovanju možemo saznati kako je gledao na budućnost. Njegov bliski prijatelj i suvremenik Branko Salaj opisuje kako je 1957. primio pismo od tada nepoznatog Tihomila Rađe u kojem je bio izložen prijedlog o osnivanju saveza hrvatskih europskih studenata. Iza prijedloga je formalno stajala skupina hrvatskih studenata u egzilu, pri čemu Salaj kao glavnog pokretača inicijative vidi upravo Rađu.

Prema zamisli svog idejnog tvorca Rađe, predloženi savez trebao je:  „okupiti (….) sve studente Hrvate bez razlike vjere i političkog naziranja ukoliko je isto demokratsko i odlučno antikomunističko, kao i one studente ne-Hrvate, koji zemlju hrvatskog naroda smatraju i svojom domovinom, a ujedno su spremni lojalno surađivati na ostvarenju životnih prava hrvatske nacije: slobode i državnosti“. Kao jedan od glavnih ciljeva saveza ističe se „propagirati medju svojim sunarodnjacima kao i medju inostrancima ideju o potrebi stvaranja unije evropskih zemalja“. Osvrćući se na pismo i prijedlog, Salaj ističe Rađinu odlučnu državotvornost, ali i gorljivo zalaganje za europsko zajedništvo već na samim počecima procesa europskog ujedinjavanja.

O odnosu Rađe prema ujedinjenju Europe piše i bliski prijatelj i suradnik Jakša Kušan u svom eseju u spomenutom zborniku. Kušan se osvrće na članak „Hrvatska i Europska privredna zajednica“ koji je Rađa 1960. napisao za emigrantski list Nova Hrvatska povodom treće obljetnice potpisivanja Rimskih ugovora o zajedničkom tržištu. U toj svojevrsnoj promemoriji za hrvatski povratak Europi kako tekst naziva Jakša Kušan, Rađa ističe kako je i „hrvatski narod dionik zajedničke baštine koja tvori jedinstvo Europe“. Rađa ističe da su najvažnije europske vrednote „jamstvo osobnih prava, socijalna pravda, demokracija, sloboda, poštivanje obaveza itd“, te da ujedinjena Europa „iskreno traži način da „agresivni nacionalizam zamijeni federalističkim patriotizmom, marksističku borbu klasa kooperacijom, suodlučivanjem i demokratskim socijalizmom“. U takvu Europu prema Rađinom mišljenju pripada i Hrvatska.

O Rađinim političkim idejama govori se i u članku o političkoj platformi emigrantskog lista Poruka slobodne Hrvatske iz 1978.. Rađa je bio jedan od sastavljača državotvornog programa Poruke čije je temeljno načelo i cilj bila „neovisna hrvatska država, demokratska po unutarnjem ustrojstvu, socijalna po dubinu svoje brige za čovjeka i istinski neutralna u svojim međunarodnim odnosima“. Pišući o njezinu demokratskom ustrojstvu, Rađa je isticao da buduća Hrvatska mora „počivati na širokoj političkoj uljudbi, utemeljenoj na poštivanju ljudskih prava“. Prema Rađi, ljudska prava su zaštita od svođenja demokracije na svemoć većine i stoga demokracija mora nužno uključivati i liberalnu sastavnicu, odnosno poštivanje i zaštitu ljudskih prava svih građana.

Uredništvo Poruke

Članovi uredništva lista Poruka slobodne Hrvatske: slijeva, Vladimir Pavlinić, Gojko Borić, Branko Salaj, Tihomil Rađa (sa sinom Ivanom) i Ante Miletić

Izoštrena vizija hrvatske budućnosti

Tri opisana primjera (kao i brojni drugi koji se nalaze u zborniku) pokazuju da je iskustvo egzila kod Tihomila Rađe urodilo s izoštrenom vizijom hrvatske političke budućnosti. U samom središtu Rađine političke vizije nalazilo se ostvarenje slobode i državnosti hrvatskog naroda. No državna samostalnost i nacionalna sloboda nisu za Rađu predstavljale „kraj hrvatske povijesti“ već preduvjet za izgradnju demokratske, pravedne i čovječne republike koja će svakom svom građaninu omogućiti slobodu, dostojanstvo i blagostanje.

Zbornik o životu i djelovanju Tihomila Rađe zorno svjedoči kako se veliki broj Hrvata u egzilu odupro  „gorčini i žaljenju“, odnosno radikalizmu i dogmatizmu koji su svojstveni iskustvu egzila. Rađin život u egzilu nije bio lišen iskušenja i problema, ali on je čvrsto ostajao vjeran načelima i vrijednostima liberalne demokracije, socijalne pravde i zajedništva europskih naroda.

Proučavatelji egzila skloni su zaključivati kako se ciljevi egzilanata rijetko ostvaruju, a kada se to ponekad i dogodi onda najčešće nema nikakve veze s njihovim naporima. Primjer Tihomila Rađe pokazuje da ta prevladavajuća paradigma nije u potpunosti točna. Rađini uspjesi u smislu dnevne politike možda su bili ograničeni, ali njegovi intelektualni i duhovni napori imali su vidljivi rezultat u stvaranju jasne i moderne vizije hrvatske državnosti.

*Izlaganje na predstavljanju zbornika radova „Tihomil Rađa – društveni kontekst hrvatske intelektualne liberalno-demokratske emigracije“,  u Zagrebu, 17. svibnja 2016.

Ovaj unos je objavljen u Sinjani XX. stoljeća. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s