Sinjanin Ivan Celmić, velikan hrvatske cestogradnje

Celmić 2

Ivan Celmić (1917. – 2010.)

Nemali je broj Sinjana koji su svojim radom, stvaralaštvom i umijećima ostavili veliki trag u našoj povijesti, ali su ostali nepoznati u svom rodnom zavičaju. Takav je slučaj i s Ivanom Celmićem, jednim od najistaknutijih hrvatskih građevinskih stručnjaka iz druge polovice 20. stoljeća.

Posjednička i alkarska obitelj Celmić

Ivan Celmić rođen je u Sinju 17. listopada 1917. u posjedničkoj i građanskoj obitelji. Njegov otac Stjepan prvo je bio prisjednik (član općinske uprave), a onda tijekom Prvog svjetskog rata i načelnik sinjske općine. Stjepan Celmić bio je vlasnik prvog automobila u Sinju te prvi predsjednik Primorskog motokluba osnovanog u Splitu 1908. Obitelj Celmić bila je usko vezana za Alku i tijekom 19. stoljeća tri člana te obitelji bili su alkari. Vjerojatno najpoznatiji od njih bio je istoimeni stric Ivana Celmića koji je Alku trčao od 1881. do 1901., a potom bio član Časnog alkarskog suda.

Ivan Celmić polazio je osnovnu školu i gimnaziju u Sinju, nakon čega se 1937. upisuje na studij građevinarstva u Zagrebu koji zbog ratnih neprilika dovršava 1947. Od trenutka diplomiranja pa sve do umirovljenja Celmić je bio sudionik svih najvažnijih cestograđevnih pothvata u ondašnjoj socijalističkoj Hrvatskoj. U njegovom bogatom graditeljskom opusu ističu se stručni i organizacijski poslovi u gradnji autoceste Ljubljana – Zagreb – Beograd i Jadranske magistrale te koordinacija svih poslova u pripremi i gradnji te kontroli kvalitete autoceste Zagreb – Karlovac, tunela Učka i mosta kopno – otok Krk. Posebno je bio angažiran na izgradnji prve hrvatske autoceste Zagreb – Karlovac stručno obrazlažući i braneći tu investiciju u Zagrebu, Beogradu i Međunarodnoj banci u Washingtonu.

Veliki doprinos razvoju Instituta IGH

Ivan Celmić je od 1950. bio zaposlen u Laboratoriju građevinarstva Hrvatske, preteči današnjeg Instituta IGH. Od 1952. bio je voditelj geomehaničkog odjela u Institutu, od 1956. pomoćnik direktora, a od 1964. do umirovljenja 1981. tehnički direktor Građevinskog instituta. Kao čelnik IGH Celmić je dao veliki doprinos razvoju Instituta i njegovom prerastanju u uglednu znanstvenoistraživačku instituciju.

Za svoj stručni, organizacijski i istraživački rad Celmić je dobio niz priznanja, nagrada i odličja među kojima se posebno ističu nagrada za životno djelo koju je dobio od IGH povodom 50. godišnjice rada Instituta te Zlatna kuna za životno djelo koju mu je dodijelila Hrvatska gospodarska komora prigodom 150. godišnjice svog djelovanja. Ivan Celmić umro je 5. listopada 2010. u Zagrebu, gdje i pokopan.

Danas ni u Sinju ni u Alki nema nijednog Celmića, što je odraz društvenih kretanja koje je nemoguće izbjeći. No ono što bi trebalo izbjeći je zaborav ljudi poput Ivana Celmića koji pripada plejadi Sinjana koja se istaknula kao najbolja u onim područjima ljudskog stvaralaštva u kojima su djelovali.

Literatura:

Ivan Celmić – dobitnik Zlatne kune za životno djelo. Građevinar. 54(11): 675-680

Ivan Celmić, dipl.ing.građ. (1917.-2010.). Građevinar. 62(11): 1041-1042

Objavljeno u Sinjani XX. stoljeća | Ostavi komentar

Sinjanin Ante Masovčić, redatelj prvog hrvatskog igranog filma

Prije točno 100 godina, 28. kolovoza 1917. u kinu „Metropol“ u Zagrebu premijerno je prikazan prvi hrvatski igrani film „Brcko u Zagrebu“. Film je nastao u produkciji prvog hrvatskog filmskog poduzeća „Croatia film k.d.“. Scenarist filma bio je kazališni i filmski glumac Arnošt Grund, a glavne uloge tumačili su Irma Polak, Tonka Savić i Stjepan Bojinčić, zajedno s već spomenutim Grundom. Redatelj prvog hrvatskog igranog filma bio je Sinjanin Ante Masovčić, javnosti najpoznatiji sa znamenite slike „Bonvivant“ Miroslava Kraljevića.

gf

Prizor iz prvog hrvatskog igranog filma “Brcko u Zagrebu”. Film inače nije sačuvan i dostupni su samo fotografski isječci. 

Ante Masovčić rođen je u Sinju 8. veljače 1889. Njegov otac Vjekoslav (Lujo) potjecao je iz ugledne i bogate sinjske veleposjedničke obitelji koja je imala istaknutu ulogu u hrvatskom narodnom pokretu u Dalmaciji. Lujin brat i Antin stric Augustin Masovčić bio je zastupnik Narodne stranke u Dalmatinskom saboru u Zadru (1876. – 1889.) i Carevinskom vijeću u Beču (1885. – 1891.). Augustin Masovčić doktorirao je pravo 1871. u Grazu i bavio se odvjetništvom u Sinju. Među Masovčićima koji su imali važnu ulogu u političkom životu treba spomenuti i Marka Masovčića, Antinog polustrica koji je kao narodnjak bio načelnik sinjske općine od 1866. do 1869.

Ante Masovčić studirao je u Parizu gdje je 1912. i pozirao za čuvenu sliku „Bonvivant“. Po povratku iz Pariza radio je kao tajnik u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Na tom mjestu povezao se sa zagrebačkim kazališnim i glumačkim krugovima, iz čega je proistekao njegov rad na prvom hrvatskom igranom filmu u ulozi redatelja.

1912,_Miroslav_Kraljevic,_Bonvivant

Sinjanin Ante Masovčić (1889. – 1948.) na znamenitoj slici “Bonvivant” Miroslava Kraljevića. Slika je nastala 1912. u Parizu gdje je Masovčić u to vrijeme studirao. 

U vrijeme dok je bio tajnik zagrebačkog HNK Masovčić je pomagao i kazališni život u rodnom Sinju. Masovčić je 1916. u zagrebački HNK doveo Sinjanina Petra Markovića koji je tamo radio kao inspicijent i šaptač. Marković se 1918. vratio u Sinj gdje je ponovno pokrenuo rad kazališta potpomognut upravo Antom Masovčićem koji mu je iz Zagreba slao materijale i tekstove.

Početkom 20-ih godina 20. stoljeća Ante Masovčić bio je član Časnog alkarskog suda, što je bila dužnost koju je krajem 19. stoljeća obavljao i njegov otac Vjekoslav (Lujo). Sredinom 20-ih Ante Masovčić okrenuo se politici i postao istaknuti član Radićeve Hrvatske seljačke stranke. Nakon lokalnih izbora 1926. izabran je za načelnika sinjske općine. Već početkom 1927. izabran je za zastupnika u splitsku oblasnu skupštinu, a potom i za člana oblasnog odbora čime je završilo njegovo kratko načelnikovanje u Sinju. Ante Masovčić preminuo je 16. svibnja 1948.

Objavljeno u Sinjani XX. stoljeća | Ostavi komentar

Alka i Češka: o jednoj posebnoj vezi

Najstariji sačuvani Statut Alke iz 1833. pisan je talijanskim jezikom, tada službenim u Dalmaciji. Tek 1951. taj je Statut preveden na hrvatski jezik zahvaljujući velikom trudi i požrtvovnosti sinjskoga odvjetnika i pravnog stručnjaka dr. Ante Sesardića. Statut Alke iz 1833. bio je podloga svih ostalih pravilnika i statuta Alke, pa tako i Pravilnika Viteškog alkarskog društva iz 1902. godine. Taj je Pravilnik pisan hrvatskim jezikom, a već 1908. preveden je na češki jezik i gotovo u cijelosti objavljen u časopisu Sokol koji je izdavala Češka sokolska zajednica.

Sokolski pokret i Alka

Prijevod Pravilnika Alke na češki jezik i njegovo objavljivanje u časopisu Sokol već 1908. nisu bili nimalo slučajni. U Sinju je naime 1905. osnovano društvo Hrvatski sokol, a prvi predsjednik društva bio je tadašnji alkarski vojvoda i kasniji sinjski načelnik Krunoslav Tripalo. Zanimljivo je da je prvi vođa sinjskog Sokola bio Vicko Grabovac, općinski službenik koji će 1908. zamijeniti upravo Krunoslava Tripala na dužnosti alkarskog vojvode.  Kada je 19. studenoga 1905. posvećivana zastava sinjskog Sokola, svečanost su uveličali i sami alkari za koje časopis Prosvjeta iz 1906. ističe da su “tom zgodom izašli sa svojim konjima i u podpunoj sjajnoj narodnoj odori i opremi“.

Blagoslov zastave Hrvatskog Sokola u Sinju 1905.

Blagoslov zastave Hrvatskog sokola u Sinju 1905.

Sinjsko sokolsko društvo bilo je dio velikog sokolskog pokreta koji je obuhvaćao brojne slavenske narode, pa tako i Hrvate. Ishodište sokolskog pokreta bila je Češka gdje je 1862. i osnovano prvo sokolsko društvo. Hrvatski sokolski pokret bio je povezan s češkim sokolstvom, pa je tako i došlo do interesa krovne češke sokolske organizacija za vitešku igru Alku.

Kako se ističe u kraćim uvodnim crtama u časopisu Sokol, Alka se trebala predstaviti na nadolazećem sokolskom okupljanju u Zadru 1909. To je očito i bio razlog da prevedu Pravilnik Alke i upoznaju širu češku javnost s povijesnim nastankom, razvojem i pravilima izvođenje “opće narodne, slavenske junačke igre usidrene u slavenskoj Dalmaciji”, kako Česi opisuju Alku u tekstu.

Seoski Sokol iz Hrvataca i odjel sinjskih Alkara

Sinjski alkari i seoski Sokol iz Hrvaca na dan blagoslova zastave Hrvatskog sokola u Sinju.

Radovi o Alki na češkom jeziku

Prije nekoliko godina na portalu Ferata objavio sam tekst o vrlo vrijednim putopisnim i novinarskim radovima o Alki u međuratnim češkim novinama. U zadnjih nekoliko godina naišao sam na čak dva završna rada o Alki na češkim sveučilištima – prvi je bio naslovljen „Sinjska alka – porijeklo, razvoj i problemi modernosti“ i obranjen je 2011. na Masarykovom sveučilištu u Brnu, dok je drugi pod naslovom „Razvoj i percepcija Sinjske alke“ obranjen 2015. na Karlovom sveučilištu u Pragu.

Činjenica da je češki bio prvi strani jezik na koji je preveden Pravilnik Alke, svjedoči nam o važnosti Češke za društveni i kulturni razvoj ondašnje Dalmacije, kao i o zanimanju češke javnosti za hrvatsku kulturu i povijest. To zanimanje postoji i danas, što se najbolje vidi iz želje čeških studenata da proučavaju povijest i društveno značenje Alke. Između Alke i Češke postoje posebne veze koje valja njegovati i unapređivati.

 

*Posebno bih se zahvalio Jeleni Bilić na pomoći pri pronalasku češkog prijevoda Pravilnika Alke i Anti Poljaku na pomoći oko prijevoda uvodnog teksta o Alki.

Objavljeno u Sinjska alka | Ostavi komentar

Dvije Alke u istoj godini

Aktualna 2017. godina bit će posebna za Alku pošto će se u Vukovaru 6. svibnja ova viteška igra po četvrti put u povijesti održati izvan Sinja. Nakon Splita koji je Alku ugostio sigurno jednom (1832.), a moguće i više puta sredinom 19. stoljeća, zatim Beograda 1922. i Zagreba 1946., Vukovar će 2017. postati četvrti grad koji je ugostio tristoljetnu vitešku igru. Osim toga, 2017. će ostati upamćena i kao jedna od rijetkih godina u povijesti Alke kada se ta viteška igra održala više od jednog puta u istoj godini.

Prema dostupnim povijesnim izvorima, Alka se više od jednog puta u istoj godini održala 1818., 1838., 1842., 1875., 1887., 1919., 1922. i 1946. Samo tijekom dviju zadnjih godine Alka se održala dva puta u različitim gradovima (1922. Beograd i Sinj; 1946. Zagreb i Sinj), dok je u svim preostalim godinama Sinj bio mjesto dvostrukoga (a ponekad i trostrukog) održavanja tijekom iste godine.

Prvo dokumentirano održavanje dviju Alka tijekom iste godine zbilo se 1818. Te je godine u dva navrata Sinj pohodio austrijski car Franjo I. i oba puta se održala Alka. Prvi put 9. lipnja i slavodobitnik je bio Frano Tripalo kojeg je car nagradio zlatnim prstenom s draguljima, a drugi put 11. lipnja, kako ističe Šime Jurić, u počast carice Karoline Auguste Bavarske.

Drugo poznato održavanje dviju Alki u istoj godini datira iz 1838. Te se godine prvo održala redovna Alka 19. travnja na rođendan tadašnjeg cara Ferdinanda I. Slavodobitnik te Alke bio je Ivan Tripalo Franin. Te se godine Alka trčala i 7. lipnja u povodu dolaska u Sinj saskog kralja Frederika Augusta II. Slavodobitnik te svečane Alke bio je Ivan Lovrić kojeg je saski kralj nagradio zlatnim satom s lančićem.

Tri Alke u istoj godini

Godina 1842. naročito je posebna jer su tada, prema dostupnim izvorima, održane čak tri Alke. Prvo je 28. ožujka održana svečana Alka u čast dolaska u Sinj austrijskog nadvojvode Albrechta. Slavodobitnik je bio Mate Lovrić kojeg je posebni gost isto prigodno nagradio. Nakon toga je 19. travnja održana redovna Alka na kojoj je pobijedio Nikola Tripalo. I naposljetku 22. listopada održana je i druga svečana Alka te godine, ovaj put u čast austrijskog nadvojvode Franje Karla, inače oca budućeg cara Franje Josipa I. Slavodobitnik treće Alke održane 1842. bio je Ante Bareza.

Upravo je spomenuti austrijski car Franjo Josip I. bio razlogom što su se i 1875. održale dvije Alke u Sinju. Prva je na rasporedu bila svečana Alka 18. travnja u čast posjeta Franje Josipa I. Sinju. Slavodobitnik je postao Mate Terzić – Bonić i kao nagradu od cara dobio 30 zlatnika i prsten. Navečer tog dana car je prisustvovao vatrometu koji je prema Dnevniku o putovanju Franje Josipa I. po Dalmaciji prikazivao “ogromnu i presjajnu carsku i kraljevsku krunu iz koje je sijevalo drago kamenje i u kojoj su najčarobnije odsijevale riječi Živio Frane Josip I.”. Nakon toga 18. kolovoza na rođendan Franje Josipa I. održala se i redovna Alka koju je odnio Ante Bareza.

Alkari 1875.

Alkari tijekom posjeta cara Franje Josipa I. Sinju 1875.

Dvije Alke u razmaku od dva dana

Posebno je svečano bilo 1887. kada su u razmaku od dva dana održane dvije Alke. Prvo je 16. kolovoza održana svečana Alka u povodu 200. obljetnice oslobođenja Sinja od Osmanlija te dolaska stanovništva s područja Rame u Sinj i Cetinsku krajinu i donošenja Gospine slike. Pobjednik te posebno svečane Alke bio je trofejni alkar bračkog porijekla Nikola Cerinić koji je za tu prigodu od općine Sinj dobio zlatni medaljon s likom Gospe Sinjske. Samo dva dana poslije, 18. kolovoza održana je redovna Alka koju je osvojio Ante Tomašević, pok. Joze.

img20150413_10060792

Svečana Alka održana 16. kolovoza 1887. Dva dana poslije, 18. kolovoza održala se i redovna Alka

Još je samo 1919. godine Alka održana dva puta u Sinju tijekom iste godine. Prva je bila 12. srpnja prigodom proslave rođendana Petra I. Karađorđevića, kralja novouspostavljene Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Slavodobitnik je postao Nikola Jelinčić – Bećo. Malo više od mjesec dana poslije, 16. kolovoza, održana je i redovna Alka koju je dobio Frano Grabovac.

Tako će se ove godine tek po deveti put u trostoljetnoj povijesti Alka održati više od jednom u istoj godini. 2017. se stoga može smatrati posebnom godinom u povijesti Alke, pogotovo ako se u obzir uzme činjenica da će se održati u Vukovaru i Sinju.

Objavljeno u Sinjska alka | Ostavi komentar

Četiri godine Sinjskih obzora

Prije točno četiri godine upustio sam se u osobno izdavaštvo i pokrenuo vlastitu web stranicu na WordPress platformi. Objavljivao sam vlastite tekstove o društvenoj i kulturnoj povijesti Sinja, s posebnim naglaskom na temi viteške igre Alke. Kako su tekstovi pokrivali cijelu panoramu sinjskih tema, stranicu sam s vremenom nazvao Sinjski obzori.

Makar politolog po vokaciji, nisam na stranici objavljivao analize i promišljanja o aktualnim političkim procesima i događanjima u Sinju. Znao sam se doticati političke povijesti i kulture sjećanja, ali nisam ulazio u teme iz dnevne politike ovog grada. Ne zato jer tome nisam vičan ili se nisam usudio, već stoga jer sam se odlučio posvetiti temama iz sinjske povijesti i kulturne baštine koje po meni predstavljaju istinsko i još neotkriveno blago. Često se pozivam na misao Milana Begovića kako je naš Cetinski zavičaj bogatiji poviješću nego medom i mlijekom, pa sam vođen time odlučio usmjeriti pogled prema riznici povijesnog i kulturnog bogatstva Sinja i Cetinske krajine.

Moja skromna web metrika kazuje da je na stranicama Sinjskih obzora u ove četiri godine objavljeno 16 eseja. To znači kako sam pisao i objavljivao četiri teksta godišnje. Sve napisano i objavljeno pregledano je nešto više od 5 800 puta i to od strane nešto manje od 3 200 posjetitelja. Gledano brojčano, cijele jedne Brnaze pročitale su najmanje jedan tekst sa stranice. Dobar dio objavljenih tekstova preuzeo je i lokalni portal Ferata, a jedan od članaka sa stranice bio je i izvor za biografsku natuknicu na Wikipediji.

Sinjski obzori nastavit će donositi oglede o temama iz sinjske povijesti i kulturne baštine nastojeći ih povezati s današnjicom i tako učiniti još zanimljivijima. Godina koja je započela otvorit će mnoge zanimljive teme poput održavanje Alke izvan Sinja prvi put nakon 71 godine, čime će Vukovar postati tek četvrti grad u povijesti koji je ugostio najstariju vitešku igru u tom dijelu Europe. Tu je još i 100. godišnjica prvog hrvatskog igranog filma „Brcko u Zagrebu“ čiji je redatelj bio Sinjanin Ante Masovčić, čuveni „Bonvivant“ sa slike Miroslava Kraljevića. Na obzorju ove stranice ocrtavaju se i drugi tekstovi koji će nastaviti otkrivati vrijednu i još nedovoljno poznatu povijest Sinja i Cetinskog kraja.

Objavljeno u Sinjski obzori | Ostavi komentar

Trčanje Alke izvan Sinja

Na sjednici Skupštine Viteškog alkarskog društva 17. prosinca 2016. odlučeno je kako će se sljedeće godine u Vukovaru održati svečana Alka. Kako donosi lokalni portal Ferata, „u čitanju obrazloženja predsjedavajući radnog predsjedništva je između ostalog naglasio kako radi velike žrtve Vukovara u Domovinskom ratu, ostvarenog prijateljstva gradova Vukovara i Sinja, te stvorenih neraskidivih veza Vukovaraca i članova VAD-a, Upravni odbor predlaže Skupštini održavanje svečane Alke u Vukovaru, u vrijeme kada se stvore potrebni tehnički uvjeti.“ Po riječima predsjednika Alkarskog društva Stipe Jukića, sve aktivnosti oko trčanja Alke u Vukovaru provode se u dogovoru s trima najvažnijim nacionalnim političkim institucijama – Hrvatskim saborom, Predsjednicom i Vladom Republike Hrvatske.

Alke u Splitu, Beogradu i Zagrebu, a umalo i SAD-u

Prema važećem Statutu Alkarskog društva, „Alka se održava samo u Sinju i samo na stazi zvanoj Alkarsko trkalište, gdje se priređuje sve od svog osnutka“. No unatoč toj statutarnoj odredbi i ustaljenom običaju, viteška se igra Alka tijekom dokumentirane povijesti više puta održavala izvan Sinja, i to u Splitu, Beogradu i Zagrebu. U Splitu se Alka trčala sigurno jednom, 1. ožujka 1832. u prigodi proslave 40. obljetnice krunjenja tadašnjeg cara Franje I. Slavodobitnik splitske Alke bio je Grgur Lovrić. Postoji mogućnost da se istom razdoblju (sredina 19. stoljeća) Alka još poneki put trčala u Splitu, no nisu poznati točni datumi njezina održavanja.

U Beogradu se Alka trčala 7. lipnja 1922. u povodu ženidbe kralja Aleksandra I. s rumunjskom princezom Marijom. Alkarsko natjecanje održalo se na hipodromu Dunavskog kola jahača “Knez Mihailo” kod Careve Ćuprije, a slavodobitnik je postao Josip Tomašević – Pićurin. Za nagradu je od kraljice Marije Karađorđević dobio zlatnu kutiju za cigarete s briljantima. Godinu poslije Tomašević je založio dobivenu nagradu, zbog čega je izbačen iz Alkarskog društva.

Josip Tomašević-Pićurin

 Alkar Josip Tomašević – Pićurin, slavodobitnik Alke održane 1922. u Beogradu. Iz Alkarskog društva izbačen je 1923., a vraćen 1944. kada je osvojio i jedinu Alku održanu u NDH. 

U Zagrebu se Alka trčala 12. svibnja 1946. u povodu III. kongresa Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Jugoslavije (USAOJ). Natjecanje je održano na stadionu u Maksimiru, a slavodobitnik je postao Bruno Vuletić.

Alka Zagreb - Bruno Vuletić

Slavodobitnik Bruno Vuletić u jednoj od trka Alke u Zagrebu 1946. 

Valja spomenuti kako je Alkarsko društvo 1927. ozbiljno radilo na organiziranju tromjesečne turneje Alke u Sjedinjenim Američkim Državama. Alka se trebala trčati po nekoliko puta u više američkih gradova, međutim zbog slabog interesa domaćina i pretpostavljane financijske neisplativosti, nikad nije došlo do realizacije toga projekta.

Alka u Vukovaru

Vukovar će 2017. postati četvrti grad u povijesti koji će ugostiti najstariju vitešku igru u tom dijelu Europe. Teško je pronaći mjesto koje više zaslužuje tu počast od grada koji utjelovljuje hrabrost, ustrajnost i žrtvu hrvatskog naroda u borbi za vlastitu slobodu i državnost. Dodajmo ovome kako Vukovar duže od ijednog drugog grada u Hrvatskoj ima ulicu posvećenu Sinjskoj alki te da tamo živi veliki broj Cetinjana i njihovih potomaka, kao i da su dvojica Sinjana koji su poginuli tijekom junačke obrane Vukovara, Andrija Alčić i Ivica Poljak Sokol, bili prvi u povijesti koji su posmrtno proglašeni članovima Alkarskog društva. Na sjednici Skupštine Alkarskog društva 17. prosinca posmrtno je za počasnog člana proglašen i Marko Babić, jedan od zapovjednika i junaka vukovarske obrane, inače podrijetlom iz Cetinske krajine.

Zanimljivo je spomenuti kako se jedna Alka već održala u Vukovaru: bila je to dječja Alka u svibnju 2006. godine. Održavanje Alke u Vukovaru bit će i svojevrsno ostvarenje obećanja tadašnjeg ministra obrane Republike Hrvatske Gojka Šuška koji je na Alki 1996. najavio skoro trčanje Alke i u slobodnom Vukovaru.

18. studenoga - ''Vukovar, mjesto posebnog pijeteta''

Vukovar će biti četvrti grad u povijesti koji će ugostiti vitešku igru Alku. 

Objavljeno u Sinjska alka | Ostavi komentar

Francuski Le Petit Parisien o dolasku Edwarda VIII. na Alku 1936. godine

Na stranicama Sinjskih obzora već se pisalo o nesuđenom dolasku britanskog kralja Edwarda VIII. na Alku 1936. godine. Tog ljeta je Edward zajedno sa svojom budućom suprugom Wallis Simpson krstario duž jadranske obale i bilo je najavljeno kako će doći i na Alku u Sinj. Novinski izvještaji s Alke koja je održana te godine ističu da je cijela svečanost bila u „znaku iščekivanja dolaska engleskog kralja Edwarda“. Dalje se spominje kako su Sinjani u očekivanju visokog gosta lijepo i svečano uredili svoj grad te da je na alkarskom trkalištu, odmah pored lože za časni sud napravljena loža za engleskog kralja, „lijepo i ukusno urešena sagovima, zelenilom i dvjema engleskim zastavama“.

Edward naposljetku nije došao u Sinj, no taj je događaj imao veliko značenje za promociju Alke u svijetu. Zahvaljujući izuzetnom interesu medija za svaki djelić Edwardova ljetovanja u Dalmaciji, Alka je dospjela u središte pozornosti nekih od najvažnijih novina tog vremena. O tome nam svjedoči i članak iz utjecajnog francuskog dnevnog lista Le Petit Parisien od 16. kolovoza 1936., nastao upravo u vrijeme Edwardova posjeta Dalmaciji.

Članak donosi priču o odmoru kralja Edwarda VIII. u Jugoslaviji, pri čemu je njegov najveći dio posvećen upravo Alki. Pisac teksta ističe kako kralj Edward i njegova svita imaju namjeru posjetiti tradicionalnu igru Alku koja se održava u znak sjećanja na pobjedu branitelja Sinja nad Turcima 1715. Dalje navodi kako ova igra privlači veliki broj posjetitelja te da u njoj sudjeluju alkari kopljanici koje u povorci prate naoružani pješaci. Za njih autor ističe da su  odjeveni u iste odore kakve su nosili i njihovi preci u velikoj bitci 1715. Na kraju članka autor napominje kako se ove godine poduzimaju posebne pripreme za Alku kako bi ta igra zasjala u najljepšem mogućem sjaju.

1983-5236_14692_1

Jedna od rijetkih fotografija kralja Edwarda VIII. i Wallis Simpson s njihova krstarenja Jadranom 1936.

Nikad ostvareni posjet britanskog kralja Edwarda VIII. donio je Alki prvu veliku pozornost medija iz stranih zemalja, uključujući i Francusku. No već spomenuti članak iz Le Petit Parisien nije bio prvi tekst o Alki u francuskim medijima. Prva velika reportaža o Alki na francuskom jeziku objavljena je 1932. u poznatom časopisu Le Miroir du Monde. Godine 1937. Radio Paris P.T.T. emitirao je 15-minutni prilog o Alki, a Televizija France 3 1977. snimila je dokumentarni film o Alki nazvan Le bouclier d’argent, kao dio svog serijala Cheval, mon ami. Dugogodišnji interes francuskih medija za sinjsku vitešku igru okrunjen je 2015. velikom reportažom o 300. obljetnici Alke koju je objavio Le Figaro Magazine pod naslovom „Gospini konjanici“.

Objavljeno u Sinjska alka | Ostavi komentar

Junak i Legia: spone dvaju nogometnih stogodišnjaka

Netom minula 2015. u Sinju je bila uvelike u znaku obilježavanja 300. obljetnice obrane tog grada od Osmanlija i utemeljenja viteške igre Alke. Ta bitka i viteška igra neodvojive su od Čudotvorne Gospe Sinjske čija će se 300. obljetnica krunjenja obilježiti uprave ove, 2016. godine. Izuzev toga Sinj će ove godine slaviti i 100. obljetnicu osnivanja svog najstarijeg sportskog društva, nogometnog kluba Junak.

995802_10207035209097674_7765244007500808681_n

Momčad Junaka, nešto prije 1930.

Junak je osnovan u jeku Prvog svjetskog rata i u samim začecima nogometa u Hrvatskoj, kao i u svijetu općenito. Službeni nadnevak osnivanja je 18. srpnja 1916., a prvi predsjednik kluba bio je Antun (Ante) Brož, austro-ugarski dočasnik na službi u Sinju, inače podrijetlom Čeh. Izuzev Junaka nije baš mnogo nogometnih klubova osnovano te ratne i za nogomet „pionirske“ 1916. Ipak među klubovima koji će ove godine slaviti 100. godišnjicu posebno se ističe višestruki poljski prvak i jedan od najpopularnijih tamošnjih klubova, Legia iz Varšave.

Legia je osnovana negdje između 5. i 15. ožujka 1916. kao nogometni klub poljskih Legija, vojnih jedinica sastavljenih od Poljaka koji su se u Prvom svjetskom ratu borili za Austro-Ugarsku monarhiju. Legia je službeno osnovana u ukrajinskom selu Kostyukhnivka gdje je u to vrijeme bio smješten glavni stožer poljskih Legija. Za prvog predsjednika kluba izabran je zastavnik Wladyslaw Groele. Zbog pogoršanja ratnih prilika klub je već u srpnju 1916. preselio svoje djelovanje u Varšavu.

Polish_Legionists_playing_soccer_(1914-1918)

Momčad Legije 1916.

U prvi mah se može reći da malo toga povezuje Legiju i Junak, izuzev godine osnivanja. Legia je jedan od najtrofejnijih poljskih kluba s osvojenih 10 naslova prvaka Poljske i 17 nacionalnih kupova. Osim toga Legia je postigla i zapažene uspjehe na europskoj razini i 1970. igrala polufinale Kupa europskih prvaka, a 1991. stigla do polufinala Kupa UEFA. Junak se naravno ne može mjeriti s time, ali se opet za svoje prilike može pohvaliti zapaženim uspjesima poput naslova amaterskog prvaka SR Hrvatske 1969., igranjem u Drugoj ligi kako u Jugoslaviji tako i Hrvatskoj te osvajanjem pokrajinskih (županijskih) kupova.

No ako proniknemo malo dublje u spone tih dvaju klubova, uočavamo da su i Legia i Junak osnovani u Austro-Ugarskoj monarhiji te da je njihov nastanak bio uvelike obilježen ratom u kojem se ta država tada nalazila. Na čelu oba kluba u početku su bili dočasnici austro-ugarske vojske, a i imena klubova imaju izraženi vojni i ratnički prizvuk. Posebna zanimljivost je da će se 100 godina poslije osnivanja Legia i Junak opet naći zajedno u istoj političkoj zajednici – Europskoj uniji.

Isticanje tih „povijesnih“ veza Junaka i Legije nije slučajno i dolazi u kontekstu ovogodišnje proslave stotog rođendana sinjskog kluba. Tu bi veliku godišnjicu nesumnjivo trebalo iskoristiti za afirmaciju Junaka, pa onda nije zgorega razmišljati o organizaciji neke značajne prijateljske utakmice. Hajduk je svakako logičan izbor jer je prva utakmica Junaka odigrana upravo protiv tog kluba 16. kolovoza 1916, ali zašto ne razmišljati i malo šire, napose jer nas s poljskom Legijom vežu zajednički korijeni, ali i zajednička sadašnjost i budućnost.

Objavljeno u Povijest sporta u Sinju | Ostavi komentar

Alkari u Splitu, ali ne po prvi put

Split, najveći i najvažniji dalmatinski grad, pomalo je ostao u sjeni svih drugih gradova koji su tijekom povijesti ugostili vitešku igru Alku i njezine sudionike. Zagreb je nebrojeno puta bio domaćin brojnih izaslanstava Alkarskog društva u prigodama različitih političkih, društvenih i kulturnih događaja. U hrvatskoj je prijestolnici 1946. povodom 3. kongresa USAOJ-a (Ujedinjeni savez antifašističke omladine Jugoslavije) održana i sama Alka.

Beč je ugostio izaslanstvo Alkarskog društva na proslavi velikog jubileja cara i kralja Franje Josipa 1908., a Beograd je bio domaćin Alke održane 1922. prigodom ženidbe kralja Aleksandra i rumunjske princeze Marije. Odlazila su izaslanstva Alkarskog društva u posjete Budimpešti, Münchenu, a nedavno smo svjedočili i njihovom zapaženom posjetu središtu Europske unije, Bruxellesu.

U godinu u kojoj se slavi 300. obljetnica obrane Sinja od Osmanlija 1715. iz čega je i izrasla viteška igra Alka, čelnici Alkarskog društva odlučili su u suradnji sa splitskom vlasti održati mimohod sudionika Alke i u Splitu. Taj veliki događaj najavljen je za ponedjeljak 6. srpnja, pri čemu se od vodećih ljudi Splita i Alkarskog društva moglo čuti kako je to nakon nedavnih mimohoda Alke u Zagrebu i Bruxellesu „svojevrsni povratak kući“, te da će se „prvi put u povijesti Sinjske alke u Splitu održati mimohod alkara“. Tim posljednjim pokazalo se da je povijesna epizoda s Alkom u Splitu pala ne samo u sjenu, već čak i u zaborav.

Alka u Splitu 1832. godine

Alka se tijekom svoje povijesti u Splitu održala sigurno jednom, a možda i dva puta, i to u prvoj polovini 19. stoljeća. Kronika splitske gimnazije od ljeta Gospodnjeg 1817./18. do godine 1866./67. bilježi da se 1. ožujka 1832. u Splitu održala „lijepa i plemenita igra Alka“. Povod održavanja Sinjske alke u Splitu bila je proslava 40. obljetnice stupanja na prijestolje tadašnjeg cara Franje I. koji je okrunjen 1. ožujka 1792. Izvor još donosi i podatak da je slavodobitnik Alke bio Grgur Lovrić.

Povjesničarka Danica Božić–Bužančić u svojim djelima o društvenom životu Splita u 19. stoljeću, među ostalim piše i o trčanju Sinjske alke u tome gradu. U svom članku iz 1979. piše kako se Sinjska alka održala u Splitu na carev rođendan 1832., pri čemu kao izvor navodi dokument iz arhivske zbirke prof. Stjepana Alfirevića u Sinju. U spomenutom članku još se donosi da su sinjski alkari svečano prošli obalom prije nego što su započeli trčanje Alke te da je slavodobitnik bio alajčauš Ivan Lovrić. U knjizi iz 1982. ista autorica donosi podatak da se Alka održala u Splitu 11. ožujka 1832. i pritom donosi imena svih alkara koju su bio sudionici te Alke. Prema Božić-Bužančić, ta se Alka održala u Splitu u prigodi proslave careva rođendana.

Šime Jurić pak u svojoj cijenjenoj studiji o Alki iz 1988. piše kako se Alka trčala u Splitu 1. ožujka 1832. te da je slavodobitnik bio Grgur Lovrić pok. Matije. Kao izvor za taj podatak Juriću je poslužila Knjiga alkara i arhivskih zapisnika iz arhiva Viteškog alkarskog društva u Sinju.

Čitatelja svakako ne treba zbuniti konfuzija sa datumom i razlozima održavanja Alke u Splitu 1832. (kao i s njezinim slavodobitnikom). O trčanju Alke u Splitu postoje različiti izvori i svi oni nisu bili dostupni istraživačima, pa su ovi najčešće donosili djelomičnu sliku o tom događaju. Alka se sigurno trčala u Splitu 1832. i to najvjerojatnije 1. ožujka u prigodi 40. obljetnice vladanja cara Franje I. Teško da se Alka mogla trčati u Splitu na carev rođendan jer se tada trčala redovita Alka u Sinju, a sam rođendan cara Franje I. nije bio 11. ožujka već 12. veljače. Očito je stoga da je došlo do neke nenamjerne pogreške, ili u izvoru na koji se Božić-Bužančić referirala ili u njegovom isčitavanju. Izvor na koji se pozvala ta ugledna povjesničarka pouzdan je i valjan jer se u njemu kao sudionici splitske Alke 1832. spominju alkari koji su stvarno u to vrijeme trčali Alku.

Da se Alka održala u Splitu 1832. svjedoči nam i akvarel Procesija na Peristilu splitskog slikara Antuna Barača. U desnom uglu Baračeve slike nastale negdje u razdoblju od 1832. do 1839., nalazi se konjanik s kopljem koji po svemu sudeći prikazuje alkara u trku.*

Antun Barać - Procesija Split 1850.

Akvarel Procesija na Peristilu Antuna Barača. Akvarel je nastao negdje između 1832. i 1839. i vrlo vjerojatno donosi detalj s Alke održane u Splitu 1832. (obratiti pozornost na konjanika s kopljem u desnom uglu slike). 

Druga Alka u Splitu?

Trčanje Alke u Splitu spominje i fra Šimun Milinović u svom članku iz 1863. Pišući o Alki on tako donosi i podatak da se ta viteška igra dva puta trčala u Splitu, prvi put za izbavljenje iz tamnice jednog Sinjanina, a drugi put u čast dalmatinskog upravitelja Lilienberga, pri čemu Milinović ne spominje godine trčanja. Spomenuti grof Vjenceslav Vetter von Lilienberg bio je austrijski namjesnik u Dalmaciji od 1831. do 1841., što znači u vrijeme trčanja Alke u Splitu 1832. te je lako moguće da je Milinović upravo trčanje te Alke „pripisao“ Lilienbergu, tadašnjem prvom čovjeku austrijskog carstva u Dalmaciji. O Alki u održanoj u Splitu zbog izbavljenja iz tamnice nekog Sinjanina zasad nema više podataka, što ne znači da se nije održala.

Grof Vjenceslav Vetter von Lilienberg, austrijski namjesnik u Dalmaciji za čijeg se mandata u Splitu 1832. održala Sinjska alka.

Jasno je dakle da Sinjska alka i Split imaju svoju svoju dugu povijest. Po svemu sudeći, Split je grad koji je prvi ugostio sinjske alkare, daleko prije Beča, Beograda, Zagreba ili Bruxellesa. Skoro predstavljanje Alke u Splitu bit će stoga prije „svojevrsni povratak kući“ nego „prvi mimohod Alke u Splitu“.

 

*Zahvaljujem gospođi Neli Žižić, višoj kustosici Muzeja Grada Splita na pomoći oko datiranja Baračeva akvarela.

Objavljeno u Sinjska alka | Ostavi komentar

Hazenašice Junaka

Ove se godine obilježava 80. obljetnica prvog velikog međunarodnog uspjeha hrvatskog ženskog sporta. Naime, 1934. je reprezentacija Kraljevine Jugoslavije, sastavljena mahom od igračica iz Hrvatske, na Drugim svjetskim sportskim igrama žena u Londonu osvojila naslov svjetskih prvakinja u hazeni.

Taj sport, kao i uspjesi koje su hrvatske hazenašice polučile na međunarodnoj razini, slabo su poznati široj javnosti. Razlog je svakako u tome što je igranje hazene zamrlo poslije Drugog svjetskog rata, i taj je sport praktički zamijenjen rukometom kojemu je hazena bila jako slična.  Hazena se, kako piše povjesničarka sporta Milka Babović, razvila u Češkoj početkom 20. stoljeća, te je sama igra i dobila ime po češkoj riječi “hazeti” – baciti, dobaciti. Sport se razvijao u sklopu tjelesnog odgoja u češkim školama i uglavnom su ga prihvatile djevojke, a nešto manje dječaci.

Hazena i nogometni klubovi

U Hrvatsku hazena dolazi poslije Prvog svjetskog rata i razvija se također u okviru tjelesnog odgoja u školama. Godine 1922. osniva se sekcija hazene u okviru Hrvatskog akademskog športskog kluba (HAŠK), a iste godine igračice HAŠK-a igraju svoju prvu međunarodnu utakmicu. Ubrzo i drugi najveći sportski klubovi tadašnje države poput zagrebačke Concordije i Građanskog te beogradskog BSK-a i Jugoslavije dobivaju sekcije hazene.

Godine 1924. osniva se Jugoslavenski hazena savez, a 1925. organizira se prvo prvenstvo države u tom sportu na kojem naslov prvakinja osvajaju hazenašice BSK-a iz Beograda. Državna prvenstva su se neredovito odigravala sve do 1938., a najviše naslova osvojile su hazenašice Concordije (6).

Utakmica hazene između HAŠK-a i Jugoslavije na stadionu u Maksimiru 1938.

Po nekim podacima je krajem 20-ih i početkom 30-ih godina prošlog stoljeća u Jugoslaviji djelovalo čak 40 klubova hazene, od čega jako veliki broj na području Hrvatske koja je prednjačila u tom sportu. Osim Zagreba, važna središta igranja hazene u Hrvatskoj bili su Slavonski Brod, Nova Gradiška, Vukovar, Osijek i Varaždin. Ono što je zanimljivo jest da je taj popularni ženski sport došao i do Sinja, te da je u sklopu sinjskog nogometnog (sportskog) kluba Junak postojala sekcija hazene.

Hazena sekcija Junaka

Splitski dnevni list Novo doba od 20. svibnja 1932., pišući o novoj agilnoj upravi Sportskog kluba Junak koja je počela intenzivno raditi na promicanju sporta, ističe među ostalim da je pored drugih sportskih sekcija Junaka osnovana i ona za hazenu. Isti članak donosi podatak da će se organizirati i utakmica hazenašica Junaka sa suparnicama iz splitskog kluba Dalmatinac.

Te informacije su nažalost i sve što je trenutno poznato o igranju hazene u Sinju pod okriljem Junaka. U knjizi Povijest sporta Cetinske krajine autora Marinka Perića nema nikakvih podataka o igranju hazene u Sinju između dva svjetska rata. Poznato je međutim da je Junak imao različite sportske sekcije te su osim nogometa postojali još i laka atletika i biciklizam. Premda se hazena u Dalmaciji nije tako proširila kao u kontinentalnom dijelu Hrvatske, taj se sport igrao i u tom dijelu Hrvatske. Godine 1922. osnovana je sekcija hazene u sklopu splitskog Hajduka te su hazenašice Hajduka po podacima iz tog vremena igrale ravnopravne utakmice sa zagrebačkim HAŠK-om. Ta sekcija se s vremenom ugasila, ali je 30-ih godina prošlog stoljeća u Splitu djelovala hazena sekcija kluba Vuk koja je igrala utakmice s hazenašicama iz šibenskog Osvita te kaštelanskog Primorja.

Kao i drugdje, i u Dalmaciji je igranje hazene bilo usko povezano s nogometom, te su se utakmice hazene često odigravale kao uvertira nogometnim utakmicama. Povezanost hazenašica i nogometaša na zanimljiv način je prikazao film i istoimena serija Montevideo, Bog te video, u kojoj se između hazenašica i nogometaša beogradskog BSK-a koji treniraju i igraju utakmice na istom stadionu, razvijaju privlačnosti, simpatije i ljubavi.

bsk

Hazenašice BSK-a, tiha patnja nogometaša istoimenog kluba u filmu/seriji Montevideo, Bog te video

Koja je priča s hazenašicama Junaka, odnosno koliko je ta sekcija djelovala i je li imala kakvih uspjeha, tek bi trebalo utvrditi. Dokumenata i literature imao jako malo, jer kao što je već rečeno, taj sport je uglavnom pao u zaborav. Jesu li hazenašice Junaka bile tako zgodne poput Brankice (Anja Alač) i njezinih suigračica iz BSK-a, i jesu li i za njima jurili nogometaši Junaka kao što su to činili oni BSK-a, ostaje nepoznato. Ali svakako budi interes za tim slabo poznatim dijelom sinjske sportske povijesti.

Objavljeno u Povijest sporta u Sinju | Ostavi komentar