Hazenašice Junaka

Ove se godine obilježava 80. obljetnica prvog velikog međunarodnog uspjeha hrvatskog ženskog sporta. Naime 1934. je reprezentacija Kraljevine Jugoslavije, sastavljena mahom od igračica iz Hrvatske, na 2. svjetskim sportskim igrama žena u Londonu osvojila naslov svjetskih prvakinja u hazeni.

Ovaj sport, kao i uspjesi koje su hrvatske hazenašice polučile na međunarodnoj razini, slabo su poznati široj javnosti. Razlog je svakako u tome što je igranje hazene zamrlo poslije 2. svjetskog rata, i ovaj sport je praktički zamijenjen rukometom kojemu je hazena bila jako slična.  Hazena se kako piše naša povjesničarka sporta Milka Babović razvila u Češkoj početkom 20. stoljeća, te je sama igra i dobila ime po češkoj riječi “hazeti” – baciti, dobaciti. Sport se razvijao u sklopu tjelesnog odgoja u češkim školama i uglavnom su ga prihvatile djevojke, a nešto manje dječaci.

Hazena i nogometni klubovi

U Hrvatsku hazena dolazi iza 1. svjetskog rata, i razvija se također u okviru tjelesnog odgoja u školama. Godine 1922. osniva se sekcija hazene u okviru Hrvatskog akademskog športskog kluba (HAŠK), a iste godine igračice HAŠK-a igraju svoju prvu međunarodnu utakmicu. Ubrzo i drugi najveći sportski klubovi tadašnje države poput zagrebačke Concordije i Građanskog, te beogradskog BSK-a i Jugoslavije dobivaju sekcije hazene.

Godine 1924. osniva se Jugoslavenski hazena savez, a 1925. organizira se prvo prvenstvo države u ovom sportu na kojem naslov prvakinja osvajaju hazenašice BSK-a iz Beograda. Državna prvenstva su se neredovito odigravala sve do 1938., a najviše naslova su osvojile hazenašice Concordije (6).

Utakmica hazene između HAŠK-a i Jugoslavije na stadionu u Maksimiru 1938.

Po nekim podacima krajem 1920-tih i početkom 30-tih, u Jugoslaviji je djelovalo čak 40 klubova hazene, od čega jako veliki broj na području Hrvatske koja je prednjačila u ovom sportu. Osim Zagreba, važna središta ovog sporta u Hrvatskoj bili su Slavonski Brod, Nova Gradiška, Vukovar, Osijek i Varaždin. Ono što je zanimljivo jest da je ovaj popularni ženski sport došao i do Sinja, te da je i u sklopu sinjskog nogometnog (sportskog) kluba Junak postojala sekcija hazene.

Hazena sekcija Junaka

Splitski dnevni list „Novo doba“ od 20. svibnja 1932., pišući o novoj agilnoj upravi Sportskog kluba Junak koja je počela intenzivno raditi na promicanju sporta, ističe među ostalim da je pored drugih sportskih sekcija Junaka osnovana i ona za hazenu. Isti članak donosi podatak da će se organizirati i utakmica hazenašica Junaka sa suparnicama iz splitskog kluba Dalmatinac.

Ove informacije su nažalost i sve što je dokumentirano i napisano o igranju ovog sporta u Sinju pod okriljem Junaka. U knjizi „Povijest sporta Cetinske krajine“ Marinka Perića nema nikakvih podataka o igranju hazene u Sinju između dva svjetska rata. Poznato je međutim da je Junak imao različite sportske sekcije, pa su tako prema Periću osim nogometa djelovali još i laka atletika i biciklizam. Iako se hazena u Dalmaciji nije tako proširila kao u kontinentalnom dijelu Hrvatske, ovaj sport se igrao i u ovom dijelu Hrvatske. Godine 1922. osnovana je sekcija hazene u sklopu splitskog Hajduka, te su hazenašice Hajduka po podacima iz tog vremena igrale ravnopravne utakmice sa zagrebačkim HAŠK-om. Ova se sekcija s vremenom ugasila, ali je 1930-tih u Splitu djelovala hazena sekcija kluba Vuk koja je igrala utakmice sa hazenašicama iz šibenskog Osvita te kaštelanskog Primorja.

Kao i drugdje, i u Dalmaciji je ovaj sport bio jako povezan s nogometom, te su se utakmice hazene često odigravale kao predigra nogometnih utakmica. Povezanost hazenašica i nogometaša na zanimljiv je način prikazao film i istoimena serija Montevideo, Bog te video, u kojoj se između hazenašica i nogometaša beogradskog BSK-a koji treniraju i odigravaju utakmice na istom stadionu, razvijaju privlačnosti, simpatije i ljubavi.

Hazenašice BSK-a, tiha patnja nogometaša istoimenog kluba u filmu/seriji Montevideo, Bog te video

Kakva je priča s hazenašicama Junaka, odnosno koliko je ta sekcija djelovala i je li imala kakvih uspjeha, tek bi trebalo utvrditi. Dokumenata i literature ima jako malo, jer kao što je već rečeno, ovaj je sport uglavnom pao u zaborav. Da li su i hazenašice Junaka bile tako zgodne poput Brankice (Anja Alač) i njezinih suigračica iz BSK-a, te da li su i za njima jurili nogometaši Junaka kao što su to činili oni BSK-a, ostaje još neodgovoreno. Ali svakako budi interes za ovim slabo poznatim dijelom sinjske sportske povijesti.

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Jedno sjećanje na zaboravljenu moralnu veličinu Sinjanina dr. Dražena Sesardića

12776919_10208725170712845_1170304490_o

Dražen Sesardić (1912. – 1975.)

O Draženu Sesardiću, Sinjaninu, doktoru prava i bivšem predsjedniku Vrhovnog suda SR Hrvatske (1967. – 1972.)*, malo se zna u lokalnoj i nacionalnoj javnosti. Sesardić je ostavio zapažen trag u pravnoj znanosti i praksi, obnašao visoke političke i sudačke dužnosti, bio primjer sudačkog integriteta i ljudske pravdoljubivosti, ali sve to je bilo dovoljno tek za omanju enciklopedijsku natuknicu.

U nacionalnoj javnosti Sesardića se nepravedno i neopravdano zaobilazi kada se ističu svijetli primjeri sudačkog integriteta i morala u opasnim političkim vremenima. Dražen Sesardić je bio najviši dužnosnik sudbene vlasti koji se tijekom 1971. i 1972. odbio priključiti orkestriranoj javnoj hajci na prvake i protagoniste Hrvatskog proljeća i sudjelovati u montiranim sudskim progonima istih. I dok je dobar dio javnosti, intelektualaca i sudaca listom prihvatio onu Titovu da se zakona ne treba držati kao „pijan plota“, te da pravosuđe treba biti u službi revolucije i komunističkog poretka, Sesardić je ostao vjeran načelima po kojima pravo mora biti politički neovisno, ideološki neutralno i jednako prema svima. Dosljednost načelima i pravdoljublje platio je svojevoljnim, ali i preranim odlaskom sa dužnosti predsjednika Vrhovnog suda, te marginaliziranjem od strane vladajućih krugova.

I dok je nacionalna javnost uglavnom zanemarila Sesardićev primjer moralnosti i profesionalnosti, te pronašla neke druge uzore pravdoljubivosti i sudačkog integriteta među onima koji su se tijekom 1990-tih suprotstavljali politiziranju hrvatskog pravosuđa – što je inače neusporedivo sa Sesardićevim suprotstavljanjem ideološkim diktatima u autoritarnoj diktaturi, za našu lokalnu sinjsku javnost ovaj našijenac kao da nikada nije ni postojao. Sudjelovanje u antifašističkoj borbi u 2. svjetskom ratu i kasnije obnašanje visokih dužnosti udaljilo je Sesardića formalno od rodnog Sinja, ali fizička udaljenost nije nikada izbrisala njegove duhovne korijene i emocionalnu bliskost sa maticom. U 1930-tima je Dražen zajedno s bratom Slovenom bio nogometaš Junaka, čije je rezultate i uspjehe do kraja života pratio s radošću i zanimanjem. Njegova obitelj koja više nije fizički prisutna u Sinju ostavila je veliki trag u lokalnom javnom i kulturnom prostoru. Dr. Ante Sesardić, Draženov otac, bio je ugledni sinjski odvjetnik, a uz to i zastupnik Sinja u bečkom parlamentu i kraće vrijeme načelnik sinjske općine. Kao vrsni pravnik 1951. preveo je s talijanskog na hrvatski jezik najstariji sačuvani Statut Alke iz 1833.

“Čovjek demokratskih nazora koje nije želio podrediti karijeri”

Na ovu priču i vlastiti osvrt na život i značaj Dražena Sesardića potaknula me zabilješka iz dnevnika prvog predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana koja se odnosi upravo na Sesardića. Tuđman je ovaj dnevnik koji je ukoričen i objavljen 2011., pisao u razdoblju od 1973. do 1989. kada je bio politički proskribiran i stigmatiziran, pa mu je pisanje predstavljalo jedini način intelektualnog i političkog opstanka. U kaleidoskopu Tuđmanovih osvrta i zapažanja o različitim događajima i ljudima (a zbog proskribiranosti i stigmatizacije bio je nemali broj onih koji su ga izbjegavali), naišao sam i na jedan vrlo intiman i ljudski osvrt povodom smrti Dražena Sesardića. Prenosim ga u integralnom obliku kako bi lokalna sinjska javnost vidjela kako je na Dražena Sesardića gledao njegov poznanik, suvremenik i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.

Tekst je preuzet iz Franjo Tuđman, Osobni dnevnik 1973. – 1989 (1.)., Večernji edicija, 2011.

„ (…) Četvrtak, 18. prosinca 1975.

Vera Sarić večeras javila da je ujutro umro Dražen Sesardić.

Iznenadna vijest. Potresla me duboko. Vidjeh ga prije desetak dana, na Savkinu rođendanu. Nitko od nas nije mislio da je tako ozbiljno bolestan. Srce. Imao je oko šezdesetak godina. (Nema ga u Lexikonu ni E.J.)

Bio je Predsjednik Vrhovnog suda Hrvatske; odmah po hapšenjima nakon Karađorđeva dao je ostavku, ali mu je nisu odmah prihvatili, već negdje u ljeto 1972. Ugodan čovjek. Kulturan, obrazovan pravnik. Gospodin. Djelovao smireno. Najsimpatičniji u društvu. Hrvat iz Sinja, čini se integralističke prošlosti; dugo vremena bio na visokim pravnim dužnostima u Beogradu; kao pametan i pošten čovjek povukao konzekvencije.

Kao Predsjednik Vrhovnog suda primio Ankicu, dok sam bio u zatvoru.

Tada se osobno nismo poznavali, ali ipak preko sina s kojim sam se sreo na teniskim igralištima. Taj mu je sin sada u Londonu, a drugi asistent na Filozofskom fakultetu.

Čovjek demokratskih nazora koje nije želio podrediti karijeri. Ni pod prijetnjom. Rijetki su takvi ljudi u svim, a pogotovo u takvim zvanjima.

Veliki gubitak za sve koji su ga poznavali a osobito za naš uži krug. Ulijevao je povjerenje. Oslonio bih se na nj u svim pravnim pitanjima. Ne znam nikog sličnog.

Dosta smo se brzo i lako zbližili. Vozio sam ga gotovo uvijek kući sa suprugom poslije domjenka (stanovao u Voćarskoj).

Iznenadnost njegove smrti kosnula me se tako tragično možda i zato što mi je skrenula pozornost na to kako iznenada mogu doći i drugi događaji. Osobito oni s kobnim posljedicama.

U večernjem TV dnevniku ni riječi o smrti Sesardića, a inače javljaju o svakom kordunašu – prvoborcu…“

*U vrijeme dok je Dražen Sesardić bio predsjednik Vrhovnog suda SR Hrvatske, jedan od članova ovog visokog sudskog tijela bio je još jedan Sinjanin – dr. Niko Marović, istaknuti pravni stručnjak.

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

“Ingleški” kralj Edward na Sinjskoj alci

U vruće kolovoško ljeto 1936. dalmatinski gradovi su očekivali jednog od svojih najvažnijih gostiju. Britanski kralj Edward VIII. koji je netom zasjeo na prijestolje, odlučio je svoj ljetni odmor provesti krstareći duž dalmatinske obale. Bila je to iznenađujuća vijest jer su pripadnici visokog društva uglavnom običavali ljetovati na mondenoj francuskoj rivijeri, ali se Edward koji je inače bio sklon kršenju ustaljenih običaja, odlučio za arkadijsku dalmatinsku obalu. Vijest o dolasku britanskog kralja pobudila je veliki interes kod javnosti dalmatinskih gradova i potakla ih na razmišljanje o tome koje bi sadržaje mogli ponuditi tako važnom i kulturno profinjenom gostu.

Turizam je u to vrijeme u Dalmaciji bio u svojim začecima, ali javnost je bila svjesna da je dolazak britanskog kralja velika prigoda za turističku afirmaciju Dalmacije. Splitski „Jadranski dnevnik“ u broju od 7. kolovoza piše kako je dolazak britanskog kralja sjajna prilika za dalmatinski turizam jer je poznato da je u Engleskoj običaj putovati na ljetovanje ili zimovanje ondje kamo putuje kralj. Stoga je, kako se kaže u istom članku, dolazak kralja sjajna prigoda za turističku afirmaciju kraja koji posjeti.

Sinjska alka u planovima posjete

O točnom planu i programu Edwardove posjete Dalmaciji javnost nije bila upoznata, ali britanski tisak je kao najvjerojatnije destinacije spominjao Dubrovnik, Split i Šibenik. U već navedenom broju „Jadranskog dnevnika“ pisalo se o posebnim pripremama Dubrovčana za posjet visokog gosta, a spominjale su se i pripreme Kotorana i Korčulana. Očekujući sigurno dolazak i u Split, „Jadranski dnevnik“ je razmatrao s kojim bi se kulturnim sadržajima mogli najbolje predstaviti kralju i pri tome se jasno ukazivalo na Sinjsku alku.

Zanimljivo isti dan kad je i „Jadranski dnevnik“ u Splitu objavio ovo razmatranje, ljubljanski dnevni list „Jutro“ piše o mogućem dolasku Edwarda upravo na Sinjsku alku. U tekstu se ističe kako je europska javnost već dobro upoznata s Alkom pošto su o njoj pisali engleski, njemački, češki i drugi listovi. Također, što je jako važno, napominje se kako je Edward veliki ljubitelj „starih običaja i viteških igara“.

Mogućnost dolaska Edwarda na Alku očito se „zakotrljala“ vrlo brzo nakon najave njegova posjeta (31. srpnja). Ovdje valja istaknuti da je tadašnje vodstvo alkarskog društva na čelu sa sinjsko – splitskim poduzetnikom i veletrgovcem Markom Buljanom predano i učinkovito radilo na promociji i popularizaciji Sinjske alke. U tom vremenu pojavljuju se promotivni tekstovi o Alci u domaćim i stranim novinama i turističkim revijama, razrađuju se planovi dovođenja stranih turista s obale u Sinj te organiziraju dodatni sadržaji poput aeromitinga na dan Alke 1935. Sve je to urodilo efektima jer kako piše ljubljansko „Jutro“ od 15. kolovoza 1936., u Sinj je na Alku te godine organiziran dolazak 500 gostiju iz Čehoslovačke.

No vratimo se mi Edwardu i njegovom dolasku u Sinj na Alku. Iz studije povjesničara Nikice Barića o posjeti Edwarda dalmatinskoj obali saznaje se dosta o kronologiji i obilježjima posjeta. Edward je turistički obilazak Dalmacije započeo 10. kolovoza kada je sa svojom jahtom isplovio iz šibenske luke. Kralj je s najužom svitom koja je uključivala i Wallis Simpson (zbog koje će ubrzo nakon povratka u domovinu i abdicirati s prijestolja) posjetio Rab, Novigrad i Molat, a 14. kolovoza je stigao u Trogir. Edward je zbog svoje dužnosti, ali i nekovencionalnosti, privlačio veliku medijsku pozornost, i makar se činilo da je živio u vremenu izoliranom od „paparazza“ i sličnih suvremenih medijskih fenomena, bio je praćen velikim brojem stranih novinara i fotoreportera koji su zlatom plaćali bilo kakvu fotografiju ili informaciju o njegovu krstarenju duž dalmatinske obale. Edward je s druge strane tijekom krstarenja aristokratski elegantno izbjegavao pompu i medijsku pozornost i čini se da je ovaj njegov posjet imao naglasak na odmoru od svih problema koji su proizlazili iz odgovorne dužnosti i neodobravane ljubavi s „običnom“ građankom Wallis Simpson (o ovoj ljubavi i problemima koji su je pratili javnost se mogla upoznati i kroz nedavno prikazivani film „Kraljev govor“).

Edward VIII. u Splitu

Edward je 15. kolovoza na blagdan Velike Gospe i dan održavanja Čoje bio u splitskoj luci. Iako je Miljenko Smoje u „Velom mistu“ prikazao njegov dolazak u Split, Edward nije kročio na splitsko tlo već je znamenitosti Splita, izbjegavajući pompu, razgledao s obale. Ali u Smojinom prikazu koji odudara od stvarnih činjenica prikazan je stvarni društveni ambijent koji je vladao tijekom posjete britanskog kralja. Posjeta je izazivala veliki šušur i uzbuđenje gdje god se kralj pojavio, što je bilo praćeno i raznim glasinama zbog nedostatka točnih informacija o programu njegova puta. Smiješnu stranu glasina o Edwardu Smoje je pokazao kroz priču o pokušaju Strikana i Netjaka da ovaj potonji postane Edwardov učitelj u boćanju, s kojim se „ingleški kralj“ navodno oduševio gledajući balotaše u Šibeniku.

Na dan održavanja Alke 16. kolovoza Edward je iz Starigrada na Hvaru otplovio na Korčulu. Ali brojni strani i domaći novinari i fotoreporteri su taj dan pohrlili u Sinj vjerujući da će se Edward pojaviti upravo na Alci. „Novo doba“ u izvještaju s Alke od 17. kolovoza bilježi kako je cijela svečanost bila u „znaku iščekivanja dolaska engleskog kralja Edwarda“. Dodaje se također da su Sinjani u očekivanju visokog gosta lijepo i svečano uredili svoj grad. Ističe se dalje i da je na alkarskom trkalištu, odmah pored lože za časni sud napravljena loža za engleskog kralja, „lijepo i ukusno urešena sagovima, zelenilom i dvjema engleskim zastavama“. Edward kao što znamo nije došao u Sinj, ali svi oni koji su došli na Alku, bilo očekujući Edwarda ili zbog nekih drugih razloga, opet su imali razloga biti zadovoljni jer je Alka te godine zbog napetog natjecanja bila posebno atraktivna. Slučajni i namjerni posjetitelji su vidjeli Alku i zbog toga su oni koji su naporno radili na njenoj promociji i razvoju mogli biti zadovoljni.

Jedno od temeljenih postulata marketinške struke kaže da je svaki publicitet dobar publicitet. Posjet britanskog kralja dalmatinskoj obali donio je Alci veliki publicitet. Spominjanje ili ako hoćete medijsko špekuliranje o posjeti Edwarda Sinjskoj alci bilo je svakako očekivano jer se Alka već tada doživljavala kao kulturno-turistička atrakcija koja je reprezentativna i za održavanje pred najuglednijim gostima. Edward je zanimljivo bio i prvi vladar čiji se posjet Alci promatrao isključivo u promotivnom, a ne u političkom ili ideološkom kontekstu, što je zapravo smjer koji bi i danas trebali slijediti kada govorimo o dovođenju uvaženih i visokih gostiju na Alku.

 

Izvori:

“Pred dolaskom visokih gostiju iz Engleske, Jadranski dnevnik, 7. kolovoza 1936., str. 6.

“Ali bo angleški kralj obiskal alko”, Jutro, 7. kolovoza 1936., str. 4.

“Starinske viteške igre Dalmacije”, Jutro, 15. kolovoza 1936., str. 6.

“Tradicionalna trka Alke u Sinju”, Novo doba, 17. kolovoza 1936., str. 6.

Barić, Nikica, “Posjet britanskog kralja Edwarda VIII kraljevini Jugoslaviji u kolovozu 1936.”, Tokovi istorije, br. 4., 2006.

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Dwight Eisenhower i sinjski Vidići u uspomenama Borisa Marune

Memoari poznatih i manje poznatih hrvatskih političara i drugih javnih djelatnika već su duže vremena moje najdraže čitalačko štivo. Uspomene na događaje i ljude koje ti autori ukoričuju u svoje memoare prozor su u neka druga, neproživljena i zato uvijek zanimljiva vremena. Pronađe se u tim memoarima mnogo zanimljivih i neočekivanih ljudskih sudbina u turbulentnim političkim vremenima koja su ostala iza nas. A zanimljivo, jako često se naiđe i na neki spomen Sinja, neke Sinjanke ili Sinjanina, ili bilo čega drugog vezanog uz ovaj grad i njegove ljude, što je također uvijek jako zanimljivo i obogaćuje poznavanje društvene i političke povijesti vlastitog zavičaja.

Takav je bio i slučaj s zbirkom odabranih eseja Borisa Marune koji su ukoričeni u knjigu naslova „Što je čuvalo nadu?“. Iako se ne radi o memoarima, u knjizi se među nizom tekstova ovog poznatog hrvatskog pjesnika i hispanista, te bivšeg hrvatskog političkog emigranta i diplomata, nalaze i neki tekstovi koji imaju obilježje memoara. Marunin život bio je inače isprepleten s različitim političkim događajima i procesima, od bijega iz Jugoslavije 1960.g. zbog nacionalne osviještenosti i nemogućnosti da to javno izrazi, djelovanja u hrvatskoj političkoj emigraciji u Argentini, SAD-u i Španjolskoj, članstva u HDZ – u ranim 1990-tima, političke opozicije HDZ-u pa sve do približavanja SDP-u krajem 1990-tih. Na sve to nadovezuju se i teški materijalni uvjeti u emigrantskim počecima, obrazovanje na američkim i španjolskim sveučilištima, magisterij iz književnosti na Loyoli, prijateljevanje s pjesničkim uzorom Charlesom Bukowskim, retci i retci pjesama, eseja i komentara za vlastite knjige, Hrvatsku Reviju, Vijenac.

STG46057

Boris Maruna, hrvatski pjesnik, hispanist, egzilant i diplomat 

U nekih 40-ak godina političkog, javnog i umjetničkog djelovanja na tri svjetska kontinenta, Maruna se imao priliku upoznati s ljudima različitih političkih i kulturnih profila i zanimljivih osobnih drama i sudbina. Jednog takvog zanimljivog poznanstva i ljudske sudbine, važnog za sinjski dio ove priče, Maruna se prisjetio 1990. u članku „Neke slike iz mog sela“.  U nastavku donosimo isječak iz spomenutog članka.

“… Među hrvatskom sveučilištarnom mladeži, koja je 1945. izbjegla Bleiburg i potom se našla, s preostalim domobranima, ustašama i drugim hrvatskim izbjeglim pukom u Italiji, nalazila se i jedna zagrebačka djevojka (koja će mi morati oprostiti, jer sam joj zaboravio ime, s obzirom da je za mene uvijek bila gospođa Vidić), koja se prezivala kao što se prezivao tadanji zapovjednik savezničkih snaga i budući predsjednik Sjedinjenih Država, D.D. Eisenhower. Izgladnjela, bosa i bistra od prirode, kako se to kaže, ta se hrvatska djevojka obratila pismom američkom generalu. U tom svojem pismu objasnila mu je tko je, što je, odakle je i što joj se dogodilo i događa. Objasnila mu je i to da je ona izdanak iste obitelji iz koje i on potječe, s time da se njihova zajednička obitelj određene godine u nekom mjestu u Njemačkoj prepolovila: njegovi su otišli u Ameriku, a njezini u Hrvatsku.

Naravno, budući bistra, djevojka mu nije filozofirala o tome da su njegovi završili u nekakvu neciviliziranu Texasu, a njezini u civiliziranu Zagrebu, ali da su njegovi, usprkos tome, bili nekako bolje sreće, premda se to, uistinu, nikad ne zna. Djevojka nije ni očekivala puno od tog pisma.

Nakon nekog vremena, međutim dobila je odgovor. Ne sjećam se da li je uz odgovor bila priložena i kakva nota. Sigurno je da je dobila neku nerazumnu sumu dolara: više stotina, nekoliko desetica i jedinica, i stanoviti broj centi. Budući predsjednik Sjedinjenih Država poslao joj je zapravo svoju tjednu plaću: čitavo malo bogatstvo za bilo koga u izbjegličkom logoru u Fermu.

Kasnije je djevojka, zajedno s većinom drugih Hrvata iz logora završila u Argentini, udala se za pravnika Matu Vidića i u braku imala dvoje djece, dječaka i djevojčicu. Preko Štefice i Vinka Nikolića ( dugogodišnji urednik najvažnijeg kulturno-političkog časopisa u hrvatskoj političkoj emigraciji, Hrvatske Revije, i njegova supruga –op. JŽ) prijateljevao sam s njima za mojeg boravka u Buenos Airesu. Kao većini Hrvata njihove škole, ni Mati Vidiću nije puno koristilo njegovo zagrebačko pravo u Argentini, ali Mate Vidić je odnekud iz Sinja i, kao takav, uvijek je nešto torbario. U ono je vrijeme gradio nekakva ljetovališta u Mar de Ajóu i, kao gomila drugih Hrvata, bavio se pletenjem vune. Obitelj je Vidić bila dobra prema meni. Proveo sam s Nikolićevima i dr. Anđelkom Belićem ljetne praznike u jednoj od zgrada Mate Vidića i, s obzirom da ja nisam zarađivao dovoljno da bih mogao kupiti pulover ili džemper, Mate Vidić bi mi ponekad darovao te stvari.

Njihova se kćerkica zvala Iva. Bila je lijepa curica plave kose, možda od kojih desetak ili dvanaestak godina. Mada ponekad sjetna, bila je također vrlo živa i ja sam se volio šaliti s njom, a i da nisam, nije me puštala na miru, kad bismo se našli zajedno u nekom društvu. Uvijek se rugala i uvijek je imala neki komentar na koji ja nisam mogao ostati dužan. U tom je frustrirajućem i neravnopravnom dvoboju vjerojatno i najčešće gubila. Bilo je dovoljno da joj se narugam da ona nije prava Sinjanka, nego neka nemoguća mješavina sinjske alke i agramerskih purgera. I tu bi vrag odnio šalu.

Onda sam ja napustio Argentinu i izgubio svaki dodir s Vidićima.

Prošlo je puno godina. Prilikom nekoga od mojih posjeta Nikolićevima, Vinko Nikolić mi je predao zavežljaj u kojem se nalazio čitav niz fotografija u boji, koje su prikazivale moj rodni Podprag i Tulove Grede. Osim kapelice koja se još nekako drži uz dodatnu draču, bitno ruševine, kako su ih ostavile granate njemačkih topova 1943., ali ipak hrpu kamena u kojem sam rođen. Objasnio mi je da je to za mene na svojem povratku iz Hrvatske i na prolazu kroz Barcelonu prije koju godinu ostavila Iva Vidić, tada već pravnica i odrasla djevojka. Bio sam iskreno dirnut tom gestom male Ive. Ne sjećam se jesam li joj zahvalio. Ali i bez toga je ona vjerojatno znala da joj se i dalje rugam i da je na stanovit način volim. Da je otišla u Hrvatsku i Sinj, to sam razumio. Ali sam također bio iznenađen njezinim pamćenjem, njezinom energijom i voljom da, uzgredno ode per donde el Dios perdió la gorra i pronađe moju rodnu kuću samo zato da mene razveseli, zagubljena negdje u svijetu.“

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Kako jedan turski politolog vidi Sinjsku alku te njenu simboliku i značenje u hrvatskom nacionalnom identitetu

Ozan Erozden, turski politolog i izvanredni profesor na Fakultetu za ekonomske i upravne znanosti Tehničkog sveučilišta Yildiz u Istanbulu objavio je u uglednom britanskom znanstvenom časopisu Nations and Nationalism (19. godište, 3. broj) članak naslovljen „The practical limits of inventing traditions: the failed reinvetion of Sinjska alka“ (u slobodnom prijevodu: „Stvarna ograničenja izmišljanja tradicije: propali pokušaj redefiniranja Sinjske alke“)

Činjenica da se radi o jednom politološkom radu, uz to još napisanom od strane turskog politologa, kao i da je tema vezana uz upotrebu Alke u političke i nacionalno-identitetske svrhe, bili su sve razlozi zbog koji sam se osjetio pozvanim da se malo bolje upoznam s autorovim profesionalnim i znanstvenim opusom, pročitam rad i o njemu ponudim svoje stručno mišljenje.

Ozen Erozden je svojim profesionalnim putem vezan uz Hrvatsku. Njegova službena biografija kazuje kako je bio angažiran u sklopu misije OESS-a u Hrvatskoj, prvo kao supervizor u terenskom uredu OESS-a u Iloku od 1998. do 1999., a potom i kao voditelj OESS-ova terenskog ureda u Splitu od 1999. do 2001. U svojoj znanstvenoj bibliografiji ima nekoliko politoloških radova u kojima se bavi temama vezanima uz Hrvatsku. Pisao je tako o problemima u hrvatskoj suradnji sa sudom u Haagu, izgradnji civilnog društva u Hrvatskoj, položaju Hrvatske u međunarodnoj zajednici tijekom 1990-tih, a u radu iz 2009. bavi se i Sinjskom alkom u kontekstu sličnom kao u članku iz časopisa Nations and Nationalism.

Znanstveno gledajući, Erozdenov članak u časopisu Nations and Nationalism Sinjsku alku sagledava u okviru teorijskog koncepta „izmišljanje tradicije“. Sinjska alka u tom smislu predstavlja kulturno-povijesnu baštinu kojoj se u suvremenosti daje jedna nova simbolika i političko značenje. Na neki način, djelovanjem političkih elita prošlost se redefinira kako bi odgovarala političkim zahtjevima i imperativima sadašnjice. Po Erozdenu u Hrvatskoj je 1990-tih vlast na čelu s Franjom Tuđmanon redefinirala Sinjsku alku tako da ju je pretvorila u simbol „hrvatskog nacionalističkog diskursa iz 1990-tih“ (Erozden). Ovaj diskurs po Erozdenu obilježava razumijevanje Hrvatske kao dijela zapadne (europske) civilizacije na temelju njene kršćanske (katoličke) pripadnosti i povijesnih zasluga u obrani kršćanske Europe od neprijatelja s Istoka.

Erozden u članku nakon uvoda u koncept „izmišljanja tradicije“, daje jedan podroban opis sadržaja Sinjske Alke. Piše o njenim pravilima, korijenima i kulturno-povijesnom kontekstu u kojem nastaje i to čini vrlo korektno i s osloncem na relevantnu literaturu. Pritom primjećuje kako su sve Alki srodne viteške igre bilo ugasile ili pretvorile u isključivo pučke festivale, dok je Alka međutim razvila puno veći simboliku i značenje. Također točno uočava multikuluturalni karakter Alke i ističe orijentalne (osmanske) kulturne utjecaje na sadržaj Alke (posebno mu je zanimljiv veliki broj turcizama u Alkinom vokabularu). Uglednog Šimu Jurića i njegov znanstveni opus o Alci je odlično proučio jer pojedinim aspektima Alke poput edeka (rezervnog vojvodinog konja) pripisuje njihovu istinsku simboliku i značenje. Erozden takođe daje i jedan povijesni pregled održavanja Alke i njene povezanosti s različitim političkim vlastima.

Problem za čitatelja koji dobro poznaje Alku, njenu povijest i simboliku dolazi kada Erozden počinje razvijati svoju teoriju o „nacionaliziranju“ Sinjske alke 1990-tih. Za početak piše kako „hrvatski nacionalizam nije koristio Alku kao svoj diskurzivni element sve do 1990-tih, i kako je Alka u komunističkoj Jugoslaviji bila doživljavana i prezentirana kao bliska službenoj ideologiji“. Ističe i kako su komunisti nakon 2. svjetskog rata isto na neki način redefinirali simboliku Alke i simbolički je povezali sa svojom borbom protiv stranih okupatora i njihovih suradnika u 2. svjetskom ratu.

Erozdenova središnja teza je kako se tek 1990-tih Alci daje ekskluzivno hrvatska odnosno nacionalistička hrvatska dimenzija, koja se zasniva na ideji hrvatske kulturne i civilizacijske superiornosti istočnim susjedima zbog hrvatske pripadnosti katolicizmu i njezine uloge „predziđa kršćanstva“. Redefiniranje Alkine simbolike i značenja po navedenom obrascu događa se kroz promjene njenog povijesnog tumačenja (u Statutu VAD-a i povijesnim publikacijama o Alki) te kroz javne izjave o Alci od strane nekih vodećih političkih i vojnih osoba Hrvatske iz 1990-tih. Alka se po Erozdenu redefinirala na način da je počela simbolizirati „nacionalnu (hrvatsku) pobjedu koja je promijenila smjer europske povijesti tako što je zaustavila Osmanlije u daljnjim osvajačkim pohodima u Europu“. Alka je tako dobila naglašeno nacionalnu i s njom povezanu religijsku (katoličku) dimenziju.

Erozden smatra kako je ovo „izmišljanje tradicije“, odnosno modeliranje Alkine simbolike i značenja po ukusu tadašnje politike i njenog diskursa bilo bez stvarnog uporišta. Alka se po njemu nije mogla redefinirati da bude nacionalno ekskluzivno kada je prožeta različitim kulturnim utjecajima. Također tadašnjoj hrvatskoj politici njeno pozivanje na katoličke korijene i hrvatsku ulogu u zaštiti kršćanske Europe čiji je Alka postala simbol, nije moglo donijeti ulazak u suvremeni europski politički i kulturni krug. Po Erozdenu tu se ne ulazi temeljem religijske pripadnosti i povijesne uloge „predziđa kršćanstva“ već usvajanjem europskih političkih vrijednosti i institucija.

Strogo gledano Erozden je u pravu kad tvrdi da Alka nije imala hrvatsko nacionalno obilježje, no pritom zaboravlja ili zanemeruje da takvo obilježje nije ni mogla poprimiti sve dok se među Hrvatima nije razvila moderna nacionalna svijest. Razvoj masovne hrvatske nacionalne svijesti događa se 1920-tih kada se integriraju sve hrvatske povijesne pokrajine i njihovo stanovništvo upravno i ekonomski homogenizira, dok se istodobno Hrvati politički mobiliziraju u borbi za kulturnu, vjersku i političku samosvojnost koje su im zbog srpske prevlasti bile ugrožene u Kraljevini Jugoslaviji.* Već 1930-tih Alka se naširoko prepoznaje kao izraz hrvatskog nacionalnog identiteta te se u dnevnim listovima poput zagrebačkog Jutarnjeg lista naziva „kulturno-historijskim dokumentom iz slavne prošlosti Hrvata“ (Jutarnji list, 1.9.1938).

Od trenutka kada se oblikovala masovna i moderna hrvatska nacionalna svijest Alka ima i hrvatsko nacionalno obilježje. To se najbolje pokazuje na primjeru plamenca koji se dodjeljuje slavodobitniku Alke. Nakon formiranja Banovine Hrvatske 1939. plamenac je s jedne strane u bojama hrvatske trobojnice, dok je u razdoblju komunističke Jugoslavije s obje strane u bojama hrvatske trobojnice, naravno s petokrakom zvijezdom u sredini kao ideološkom oznakom tadašnjeg režima. Erozdan također zaboravlja ili zanemaruje da je u razdoblju komunističke Jugoslavije ispoljavanje hrvatske nacionalne samosvijesti bilo proskribirano, ograničeno i dozirano pa tako Alka nije imala pretpostavke biti „diskurzivni element hrvatskog nacionalizma“.

plamenac slavodobitnika 1940.-1

Plamenac slavodobitnika Alke iz 1940., godinu dana nakon uspostave Banovine Hrvatske. Prije toga plamenac je bio isključivo u bojama državne zastave (žuto-crn za Austro-Ugarske, plavo-bijelo-crven za Kraljevine Jugoslavije). 

Još jedna od bitnih stvari koje Erozden zaboravlja ili zanemaruje je identitetska dvojnost Alke. On zapaža kako u tom navodnom „nacionaliziranju“ Alke 1990-tih nitko nije mijenjao njen vokabular koji je dobrim dijelom utemeljen na riječima turskog korijena, ali ne uviđa pritom da bi “čišćenje” alkarskog nazivlja od turcizama lišilo Alku njezine jedinstvenosti i prepoznatljivosti.  Alka je legura različitih kulturnih utjecaja baš kao i povijest tog dijela Hrvatske. Alka je multikulturalna, ali i hrvatska. Ona nije nacionalno i kulturno ekskluzivna, ali samo jedan narod u njenim pješacima i konjanicima vidi svoje junačke pretke koji su se kroz povijest opirali brojnim osvajačima. Simbolički ona je samo hrvatska, kulturološki ona je dio i europsko-mediteranskog i orijentalno-osmanskog kulturnog kruga i sklopa.

Na kraju moram istaknuti kako mi je posebno drago što je i jedan priznati turski znanstvenik odlučio istraživati Alku. Međutim nikako mi se ne sviđa pristup za koji se odlučio prilikom sagledavanja fenomena Alke. Ova viteška igra je složen i višedimenzionalan (rekao bih neskromno i višefacetan) fenomen čijem je objašnjavanju i razumijevanju potrebno pristupiti s mnogo nijansiranosti i upućenosti u povijesni razvoj hrvatske nacionalne svijesti i same Sinjske alke. Turski kolega se nažalost nije odlučio na taj pristup i zbog toga ovaj rad trpi od ozbiljnih manjkavosti i krivih zaključaka.

 

*Ovaj moj nalaz o razvoju hrvatske nacionalne svijesti na tragu je i onog što o tome tvrdi jedan od ponajvećih svjetskih autoriteta na polju nacija i nacionalizma, britanski povjesničar Eric Hobsbawm, od kojega Erozden i preuzima koncept “izmišljanje tradicije”.

Citat | Objavljeno by | 1 komentar

Sinj i Cetinska krajina su dio identiteta Chicaga

Ako postoji strani grad u čije su se tkivo i identitet tako duboko utisnuli iseljeni Hrvati onda je to svakako Chicago. Ako pak postoji hrvatska iseljenička zajednica čiji identitet tako snažno obilježavaju Sinj i Cetinska krajina, onda je to svakako hrvatska zajednica u Chicagu.

„Vjetroviti grad“, kako se kolokvijalno naziva Chicago, dom je za gotovo 3 milijuna ljudi različitih etniciteta, rasa i konfesionalnosti. U njemu već preko 100 godina žive i Hrvati koji se u ovaj američki grad počinju doseljavati krajem 19. stoljeća, mahom iz ekonomski najsiromašnije austro-ugarske pokrajine Dalmacije. Da je ovo iseljavanje iz Dalmacije u Chicago zarana poprimilo masovne razmjere, dokazuje i podatak da je već na početku 20. stoljeća u Chicagu živjelo 5000 Hrvata.

Chicago glavno odredište iseljavanja Cetinjana

Koliko je među tim iseljenicima iz Dalmacije bilo onih iz Cetinske krajine teško je točno utvrditi. No postoje neki pokazatelji da je glavni tok iseljavanja Cetinjana u prekomorske zemlje vodio upravo u Chicago. To najbolje pokazuje Ivan Žolo u svom radu o iseljavanju Košućana u SAD u prva dva desetljeća 20. stoljeća, u kojem je analizirao američke registre useljenika. Naime, svi su potencijalni useljenici u SAD, posebno oni slabijeg socioekonomskog položaja, morali proći detaljna ispitivanja prije dobivanja dozvole za useljavanje. Osim ispitivanja zdravstvenog stanja, tražilo se od useljenika i da imenom navedu krajnje odredište svog puta, te osobu kod koje dolaze u SAD. Iz tablice o Košućanima useljenicima u SAD vidljivo je da je njih 99% kao krajnje odredište navelo Chicago gdje im je već tada živio neko od bliže rodbine ili pak neki prijatelj.

Da je broj Cetinjana u Chicagu već na početku 20. stoljeća bio značajan potvrđuje i primat njihove zavičajne kulture i tradicije unutar hrvatske zajednice. Godine 1906. Hrvati Bridgeporta, čikaške industrijske četvrti u koju se glavnina Hrvata uselila, osnivaju svoju prvu organizaciju dajući joj ime „Udruga dalmatinskih obitelji Čudotvorne Sinjske Gospe“. Kao što samo ime i sugerira, organizacija je okupljala pobožne Hrvate iz Dalmacije koji su se, u vremenu u kojem nisu postojala od države zajamčena socijalna prava, nastojali međusobno materijalno potpomagati i skrbiti jedni o drugima. Među ovim ljudima Gospa Sinjska se iznimno štovala, pa su osim osnivanja organizacije s njenim imenom, iseljeni Hrvati (konkretno dvojica braće Bradarića) 1912. u hrvatsku župnu crkvu Sv. Jeronima u Chicagu dopremili i kopiju Gospine slike s oltara crkve u Sinju, te baš kao i u Sinju, na njen blagdan 15. kolovoza počeli održavati procesiju kroz dio Chicaga u kojem su živjeli. Kako ističe Stogodišnjak župe Sv. Jeronima, ova procesija je danas najstarija procesija u gradu Chicagu.

Hrvatska zajednica u Chicagu s vremenom je postala dio tkiva i identiteta ovog grada. Hrvati su pod okriljem etničke župe osnovali vlastite škole, kulturne, socijalne i sportske organizacije, ali nisu ostali izvan društva Chicaga, već su se u njega integrirali svojim poštenim radom, obrazovanjem, profesionalnošću u obavljanju javnih poslova, kulturom i tradicijom te čuvanjem i njegovanjem istih. Hrvati su postali mali, ali važan dio Chicaga na društvenom, akademskom, ekonomskom i političkom planu, kao i dio njegova kulturnog identiteta.

Gradonačelnik Chicaga porijeklom iz Cetinske krajine

Iz ugla Cetinske krajine posebno je zanimljiv dio o sudjelovanju Hrvata u javnom i političkom životu Chicaga. Naime, potomak jednog Cetinjanina iz Dicma i ugledni član hrvatske zajednice Michael Bilandic, vinuo se čak i do mjesta prvog čovjeka Chicaga. Michael Bilandic, čiji je otac Mate Bilandžić u Chicago doselio iz Dicma, odnosno Krušvara, 1976. postao je gradonačelnikom Chicaga, zanimljivo kao prvi ne-Irac na tom mjestu nakon više od 40 godina. Bilandic je bio župljanin hrvatske župe Sv. Jeronima i aktivni član nekoliko udruženja povezanih s hrvatskom zajednicom. Nakon odlaska s mjesta gradonačelnika 1979. obavljao je i druge javne dužnosti, pa je tako kao ugledni pravnik bio predsjednik Vrhovnog suda savezne države Illiinois.

Jedna od osoba iz hrvatske zajednice koja je obavljala istaknute javne dužnosti u Chicagu bio je i Nick Matkovich. Kako u svojoj knjizi o Hrvatima u široj regiji Chicaga donosi Maria Dugandzic-Pasic, Matkovich je bio ugledni pravnik i odvjetnik koji je među ostalim bio i gradski sudac, a ujedno i dugogodišnji član Kluba Sinj koji je djelovao kao društveni centar hrvatskih iseljenika iz Cetinske krajine. Matkovich je bio prvi predsjednik Udruženja vojnih veterana župe Sv. Jeronima čiji je član bio i spomenuti Bilandic. Ovo udruženje je nastalo iz potrebe da se osiguraju socijalna i zdravstvena prava za veliki broj Hrvata iz Chicaga koji su se u 2. svjetskom ratu borili za svoju drugu domovinu SAD.

Osim ovih dvojice iznimnih pojedinaca, Bilandica i Matkovicha, bilo je i još Cetinjana koji su bili društveno i javno aktivni unutar hrvatske zajednice te Chicaga. To su desetljećima prvo činili u sklopu spomenutog društva Čudotvorna Gospa Sinjska, a poslije i kroz Klub Sinj koji i danas djeluje. Kad se proučavaju povijesni izvori o hrvatskoj zajednici u Chicagu, svugdje se spominje veliki broj prezimena iz Cetinske krajine, bilo da je riječ o popisu dobročinitelja koji su davali novčane priloge za kupnju nove crkve 1922. ili popisu vojnih veterana i župljana.

Svakako najvažniji pečat Sinja i Cetinske krajine hrvatskoj zajednici u Chicagu je štovanje i slavljenje Gospe Sinjske. Više od 105 godina slavi se Gospa među tamošnjim Hrvatima, a točno 100 godina slika Nebeske zaštitnice Sinja i Cetinske krajine nosi se u procesiji ulicama Chicaga. Zahvaljujući „našem“ Bilandicu, Gospin dan, 15. kolovoz, je od strane gradskog vijeća Chicaga proglašen i za „Hrvatsko-američki dan“. Spone Sinja i Cetinske krajine s Chicagom još su se više ojačale kad su alkari 2006. sudjelovali u svečanoj procesiji ulicama Chicaga povodom blagdana Velike Gospe.

Hrvatska država i hrvatski narod mogu se ponositi načinom na koji ih u etničkom mozaiku Chicaga predstavlja hrvatska zajednica. A Sinj i Cetinska krajina mogu biti ponosni i zahvalni svojim iseljenicima koji su zavičajnu baštinu, kulturu i tradiciju prenijeli iz doline Cetine na obalu Velikih jezera, i tamo ih nastavili čuvati i njegovati.

Blagoslov zastave Udruge dalmatinskih obitelji "Čudotvornoj Sinjskoj Gospi".

Blagoslov zastave Udruge dalmatinskih obitelji Čudotvornoj Sinjskoj Gospi.

Popis potpomagatelja kupnje crkve za hrvatsku župu u Chicagu 1922. Iz popisa je vidljivo kako je kupnji pridonijelo mnogo Cetinjana

Popis potpomagatelja kupnje crkve za hrvatsku župu u Chicagu 1922. Iz popisa je vidljivo kako je kupnji pridonijelo mnogo Cetinjana (prezimena Grubišić-Čabo, Šipić, Paštar, Bilić). 

Procesija s slikom Gospe Sinjske ulicama Chicaga 1940-tih godina

Procesija sa slikom Gospe Sinjske na ulicama Chicaga 1940-tih godina

Bilandic (lijevo) i njegov prethodnik na dužnosti gradonačelnika, Richard J. Daley u inspekciji "janjetine" na dan proslave Gospinog blagdana. Pečenja janjetina na blagdan Gospe je jedan od običaja koji su Hrvati prenijeli i u SAD

Bilandic (lijevo) i njegov prethodnik na dužnosti gradonačelnika Richard J. Daley, u “inspekciji” janjetine na dan proslave Gospinog blagdana. Pečena janjetina na blagdan Velike Gospe je jedan od običaja koji su Hrvati prenijeli i u SAD.

Postao je gradonačelnikom gotovo svih svjetskih rasa i etniciteta, ali je opet ostao vezan uz svoje korijene - Micahel Bilandic, gradonačelnik Chicaga u procesiji povodom blagdana Velike Gospe s hrvatskom lentom

Postao je gradonačelnikom gotovo svih svjetskih rasa i etniciteta koje žive u Chicagu, ali je opet ostao vezan uz svoje korijene – Michael Bilandic, gradonačelnik Chicaga u procesiji povodom blagdana Velike Gospe s hrvatskom lentom.

Alkari i alkarski momci bili su gosti procesije povodom blagdana Velike Gospe 2006.

Alkari i alkarski momci bili su gosti procesije povodom blagdana Velike Gospe 2006.

Fotografije: Centennial Yearbook St. Jerome Croatian Parish Chicago (2012)

Video | Objavljeno by | Ostavi komentar

Sinjski doktori znanosti kroz povijest i danas

Mali provincijski gradić Sinj važio je tijekom zadnjih desetljeća 19. i prve polovice 20. stoljeća za obrazovno središte Dalmacije. Takvu je uglednu titulu Sinj zahvaljivao svojim dvjema gimnazijama – Franjevačkoj klasičnoj koja je osim pripremanja za svećeničku službu pružala u određenoj mjeri obrazovanje i svjetovnim đacima, te Državnoj realnoj gimnaziji koja je za razliku od klasične imala puno pravo javnosti. Po kvaliteti svojih nastavnih programa i kadrova ove su dvije gimnazije bile među najboljima u Dalmaciji. To dokazuje i činjenica kako se veliki broj mladića iz svih dijelova Dalmacije, poput književnika Ive Ćipika iz Trogira i znamenitog leksikografa Mate Ujevića iz Imotskoga, odlučivao za gimnazijsko obrazovanje u Sinju

Na studij u Austriju, ali i Pariz

Postojanje dviju gimnazija omogućavalo je sinjskim mladićima dobivanje obrazovanja potrebnog za upis na sveučilišta i stjecanje diploma pravnika, doktora medicine i drugih slobodnih zanimanja. Studiranje u to vrijeme je bilo mnogo teže nego danas, uglavnom zbog velike udaljenosti gradova u kojima se studiralo – zbog teritorijalno-političke odvojenosti Dalmacije od ostatka Hrvatske, iz Dalmacije se uglavnom na studije odlazilo u Prag, Beč ili Graz (sjetimo se priče o osnivanju Hajduka), iz čega su proizlazile jezične i financijske zapreke za studiranje. Ipak to nije stalo na put sinjskim mladićima iz dobrostojećih obitelji, pa već krajem 19. i početkom 20. stoljeća pronalazimo Sinjane na sveučilištima u Austriji, Češkoj, Italiji, ali i Parizu gdje studira Ante Masovčić, čuveni “Bonvivant” s istoimene slike Miroslava Kraljevića. Već u drugoj polovici 19. stoljeća Sinj je imao nekoliko doktora prava (Petar i Ante Tripalo, Augustin Masovčić, Ermengildo Božić) a taj broj se povećava početkom 20. stoljeća kada pravo doktoriraju i Ante Sesardić, Frano Marović i Ante Tripalo. Ovdje valja spomenuti i teologa i povjesničara fra Ivana Markovića kojem je Papa Leon XIII. 1886. dodijelio počasni doktorat kao priznanje za njegov teološki rad.

fra ivan marković.jpg

Fra Ivan Marković (1839. – 1910.), teolog i povjesničar. Kao priznanje za teološki rad, Papa Leon XIII. mu je 1886. dodijelio počasni doktorat iz teologije.  

Doktori znanosti u razdoblju između dva svjetska rata

Povećanje sinjskih akademaca stiže sa zajedničkom državom Južnih Slavena. Osim po broju mladića koji se poslije školovanja u dvjema sinjskim gimnazijama odlučuju za studije u Zagrebu i u nešto manjoj mjeri u Beogradu, Sinj je zanimljiv i po broju doktora znanosti u tom razdoblju. U razdoblju između dva svjetska rata i samo studiranje je još u povojima (kako ističe Krleža, Zagreb je pred 1. svjetski rat imao tek 400 studenata), a kamoli tek stjecanje doktorata, međutim Sinj odskače po tom pitanju. Kada se malo pregledaju biografije poznatih Sinjana, vidi se kako već između dva svjetska rata Sinj ima respektabilan broj doktora znanosti i to u različitim znanstvenim područjima.

U razdoblju između dva svjetska rata svoje doktorate stječu pravnici Niko Marović, Dušan Jurić i Dražen Sesardić. Glavičanin, franjevac Ante Jadrijević 1927. završava svoje doktorsko obrazovanje u Rimu i Jeruzalemu i postaje doktor teologije. Iste godine Frano Boko završava obrazovanje na Veterinarskom fakultetu u Beču gdje stječe doktorat znanosti. Stjepan Gunjača 1936. doktorira na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na temu o Cetinskoj županiji. Još treba spomenuti Miljenka Buljana, mlađeg brata dvojice alkarskih vojvoda Marka i Vice, koji je u ratnom vihoru 1942. doktorirao biologiju.

Doktori znanosti nakon 2. svjetskog rata

Broj Sinjana doktora znanosti znatno će narasti u godinama poslije 2. svjetskog rata. Na ovaj prestižni popis upisat će se Ante Romac (pravo), Ivo Borković (pravo), braća Marko i Vladimir Veselica (ekonomija), Mario Petrić (etnologija), Tihomil Rađa (ekonomija), Aleksandar Tripalo (metalurgija), braća Vojko i Zdravko Devetak (prvi teologija, drugi agronomija), Ante Ćatipović (javno zdravstvo) kao i brojni drugi koje ovdje ne spominjem samo zato što to nadilazi okvire teksta.

Ovu slavnu akademsku tradiciju i danas nastavljaju brojni mladi Sinjani. Sinjana doktora znanosti i doktorskih kandidata ima u svim znanstvenim područjima, od elektrotehnike i građevinarstva, preko medicinskih znanosti, informacijskih znanosti i politologije do povijesti umjetnosti. Šteta je samo što se naš grad samo ponosi s nama, a malo povjerenja nam ukazuje. Često čujem žal što neke od gore navedenih Sinjana nismo bolje iskoristili u vrijeme dok su isti bili živi, pa onda kad je već tako, bilo bi i vrijeme da nam ona latinska Historia est magistra vitae prestane biti samo poslovica i postane putokaz.

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar