Četiri godine Sinjskih obzora

Prije točno četiri godine upustio sam se u osobno izdavaštvo i pokrenuo vlastitu web stranicu na WordPress platformi. Objavljivao sam vlastite tekstove o društvenoj i kulturnoj povijesti Sinja, s posebnim naglaskom na temi viteške igre Alke. Kako su tekstovi pokrivali cijelu panoramu sinjskih tema, stranicu sam s vremenom nazvao Sinjski obzori.

Makar politolog po vokaciji, nisam na stranici objavljivao analize i promišljanja o aktualnim političkim procesima i događanjima u Sinju. Znao sam se doticati političke povijesti i kulture sjećanja, ali nisam ulazio u teme iz dnevne politike ovog grada. Ne zato jer tome nisam vičan ili se nisam usudio, već stoga jer sam se odlučio posvetiti temama iz sinjske povijesti i kulturne baštine koje po meni predstavljaju istinsko i još neotkriveno blago. Često ponavljam misao Milana Begovića kako je naš zajednički zavičaj bogatiji poviješću nego medom i mlijekom, pa sam vođen time i odlučio usmjeriti pogled prema riznici povijesnog i kulturnog bogatstva Sinja i Cetinske krajine.

Moja skromna web metrika kaže da je na stranicama Sinjskih obzora u ove četiri godine objavljeno 16 eseja. To znači kako sam pisao i objavljivao četiri teksta godišnje. Sve napisano i objavljeno pregledano je nešto više od 5 800 puta i to od strane nešto manje od 3 200 posjetitelja. Gledano brojevima, cijele jedne Brnaze su pročitale bar najmanje jedan tekst sa stranice. Dobar dio objavljenih tekstova preuzeo je i lokalni portal Ferata, a jedan od članaka sa stranice bio je i izvor za biografsku natuknicu na Wikipediji.

Sinjski obzori nastavit će donositi oglede o temama iz sinjske povijesti i kulturne baštine nastojeći ih povezati s današnjicom i tako učiniti još zanimljivijima. Godina koja je započela otvorit će mnoge zanimljive teme poput održavanje Alke izvan Sinja prvi put nakon 71 godine, čime će Vukovar postati tek četvrti grad u povijesti koji je ugostio najstariju vitešku igru u ovom dijelu Europe. Tu je još i 100. godišnjica prvog hrvatskog igranog filma „Brcko u Zagrebu“ čiji je redatelj bio Sinjanin Ante Masovčić, čuveni „Bonvivant“ sa slike Miroslava Kraljevića. Na obzorju ove stranice već se ocrtavaju i drugi tekstovi koji će nastaviti otkrivati vrijednu i još nedovoljno poznatu sinjsku povijest.

Oglasi
Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Alka u Vukovaru

Na sjednici Skupštine Viteškog alkarskog društva od 17. prosinca odlučeno je kako će se sljedeće godine u Vukovaru održati svečana Alka. Kako donosi lokalni portal Ferata, „u čitanju obrazloženja predsjedavajući radnog predsjedništva je između ostalog naglasio kako radi velike žrtve Vukovara u Domovinskom ratu, ostvarenog prijateljstva gradova Vukovara i Sinja, te stvorenih neraskidivih veza Vukovaraca i članova VAD-a, Upravni odbor predlaže Skupštini održavanje svečane Alke u Vukovaru, u vrijeme kada se stvore potrebni tehnički uvjeti.“ Po riječima predsjednika Alkarskog društva Stipe Jukića, sve aktivnosti oko trčanja Alke u Vukovaru provode se u dogovoru s tri najvažnije nacionalne političke institucije – Hrvatskim saborom, Predsjednicom i Vladom Republike Hrvatske.

Prema važećem Statutu Alkarskog društva, „Alka se održava samo u Sinju i samo na stazi zvanoj Alkarsko trkalište, gdje se priređuje sve od svog osnutka“. No unatoč ovoj statutarnoj odredbi i ustaljenoj praksi, viteška igra Alka se tijekom dokumentirane povijesti više puta održavala izvan Sinja, i to u Splitu, Beogradu i Zagrebu. U Splitu se Alka trčala sigurno jednom i to 1. ožujka 1832. u prigodi proslave 40. obljetnice krunjenja tadašnjeg cara Franje I. Slavodobitnik splitske Alke bio je Grgur Lovrić. Postoji mogućnost da se istom razdoblju (sredina 19. stoljeća) Alka još poneki put trčala u Splitu, no nisu poznati točni datumi njezina održavanja.

U Beogradu se Alka trčala 7. lipnja 1922. u povodu ženidbe kralja Aleksandra I. s rumunjskom princezom Marijom. Slavodobitnik te Alke bio je Jozo Tomašević Pićurin. U Zagrebu se Alka trčala  12. svibnja 1946., u povodu III. kongresa Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Jugoslavije, a slavodobitnik je bio Bruno Vuletić.

Valja spomenuti kako je Alkarsko društvo 1927. ozbiljno radilo na organiziranju tromjesečne turneje Alke u Sjedinjenim Američkim Državama. Alka se trebala trčati po nekoliko puta u više američkih gradova, međutim zbog slabog interesa domaćina i pretpostavljane financijske neisplativosti, nije nikad došlo do realizacije ovog projekta.

Vukovar će tako biti četvrti grad u povijesti koji će ugostiti najstariju vitešku igru u ovom dijelu Europe. Teško je pronaći mjesto koje više zaslužuje ovu počast od grada koji utjelovljuje hrabrost, ustrajnost i žrtvu hrvatskog naroda u borbi za vlastitu slobodu i državnost. Dodajmo ovome kako Vukovar duže od ijednog drugog grada u Hrvatskoj ima  ulicu posvećenu Sinjskoj alki, da tamo živi veliki broj Cetinjana i njihovih potomaka, kao i da su dvojica Sinjana koji su poginuli tijekom junačke obrane Vukovara, Andrija Alčić i Ivica Poljak Sokol, bili prvi u povijesti koji su posmrtno proglašeni članovima Alkarskog društva. Na sjednici Skupštine Alkarskog društva 17. prosinca posmrtno je za počasnog člana proglašen i Marko Babić, jedan od zapovjednika i junaka vukovarske obrane, inače podrijetlom iz Cetinske krajine.

Nije još zgorega spomenuti kako se jedna Alka već održala u Vukovaru i to ona dječja u svibnju 2006. godine. Održavanje Alke u Vukovaru bit će i svojevrsno ostvarenje obećanja tadašnjeg ministra obrane Republike Hrvatske Gojka Šuška koji je na Alki 1996. najavio skoro trčanje Alke i u slobodnom Vukovaru.

18. studenoga - ''Vukovar, mjesto posebnog pijeteta''

Vukovar će biti četvrti grad u povijesti koji će ugostiti vitešku igru Alku. 

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Francuski „Le Petit Parisien“ o dolasku Edwarda VIII. na Alku 1936. godine

Na stranicama Sinjskih obzora već se pisalo o nesuđenom dolasku britanskog kralja Edwarda VIII. na Alku 1936. godine. Tog je ljeta Edward zajedno sa svojom budućom suprugom Wallis Simpson krstario duž jadranske obale te se prema najavama očekivalo kako će doći i na Alku u Sinj. Novinski izvještaji s Alke koja je održana te godine ističu da je cijela svečanost bila u „znaku iščekivanja dolaska engleskog kralja Edwarda“. Dalje se spominje kako su Sinjani u očekivanju visokog gosta lijepo i svečano uredili svoj grad, te da je na alkarskom trkalištu, odmah pored lože za časni sud napravljena loža za engleskog kralja, „lijepo i ukusno urešena sagovima, zelenilom i dvjema engleskim zastavama“.

Edward naposljetku nije došao u Sinj, no ovaj je događaj imao veliko značenje za promociju Alke u svijetu. Zahvaljujući izuzetnom interesu medija za svaki djelić Edwardova ljetovanja u Dalmaciji, Alka je dospjela u središte pozornosti nekih od najvažnijih novina onog vremena. O tome nam svjedoči i članak iz utjecajnog francuskog dnevnog lista „Le Petit Parisien“ od 16. kolovoza 1936., nastao upravo u vrijeme Edwardova posjeta Dalmaciji.

Članak donosi priču o odmoru kralja Edwarda VIII. u Jugoslaviji, pri čemu je njegov najveći dio posvećen upravo Alki. Pisac teksta ističe kako kralj Edward i njegova svita imaju namjeru posjetiti tradicionalnu igru Alku koja se održava u znak sjećanja na pobjedu branitelja Sinja nad Turcima 1715. Dalje navodi kako ova igra privlači veliki broj posjetitelja te da u njoj sudjeluju alkari kopljanici koje u povorci prate naoružani pješaci. Za njih autor ističe da su  odjeveni u iste odore kakve su nosili i njihovi preci u velikoj bitci 1715. Na kraju članka autor napominje kako se ove godine poduzimaju posebne pripreme za Alku kako bi ova igra zasjala u najljepšem mogućem sjaju.

1983-5236_14692_1

Jedna od rijetkih fotografija kralja Edwarda VIII. i Wallis Simpson s njihova krstarenja Jadranom 1936.

Nikad ostvareni posjet britanskog kralja Edwarda VIII. donio je Alki prvu veliku pozornost stranih medija. Alka je te godine izazvala interes stranih medija kakav se jedino može usporediti s ogromnim interesom  koji je 2015. godine vladao  za proslavu njezine 300. obljetnice. Zahvaljujući tom interesu nastala je i velika reportaža francuskog dnevnog lista „Le Figaro“ o Alki, objavljena prošle godine u tjednom izdanju ovih novina pod nazivom „Gospini konjanici“. Ova je reportaža bila i dugo iščekivani nastavak interesa francuskih medija za Alku koji je na neki način započeo „Le Petit Parisien“ pišući o ovoj viteškoj igri u kontekstu posjete kralja Edwarda VIII. jadranskoj obali 1936. godine.

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Junak i Legia: spone dvaju nogometnih stogodišnjaka

Netom minula 2015. u Sinju je uvelike bila u znaku obilježavanja 300. obljetnice obrane Sinja od Osmanlija i utemeljenja viteške igre Alke. Ova bitka i viteška igra neodvojive su od Čudotvorne Gospe Sinjske čija će 300. godišnjica krunjenja biti obilježena upravo ove 2016. godine. No izuzev toga Sinj će ove godine slaviti i 100. godišnjicu svog najstarijeg sportskog društva, nogometnog kluba Junak.

995802_10207035209097674_7765244007500808681_n

Momčad Junaka, nešto prije 1930.

Junak je osnovan u jeku prvog svjetskog rata i u samim začecima nogometa u Hrvatskoj, kao i u svijetu općenito. Službeni nadnevak osnivanja je 18. srpnja 1916., a prvi predsjednik kluba bio je Antun (Ante) Brož, austro-ugarski dočasnik na službi u Sinju, inače podrijetlom Čeh. Izuzev Junaka nije baš mnogo nogometnih klubova osnovano te ratne i za nogomet „pionirske“ 1916. Ipak među klubovima koji će ove godine slaviti 100. godišnjicu posebno se ističe višestruki poljski prvak i jedan od najpopularnijih tamošnjih klubova, Legia iz Varšave.

Legia je osnovana negdje između 5. i 15. ožujka 1916. kao nogometni klub poljskih Legija, poljskih vojnih jedinica koje su se u 1. svjetskom ratu borile za Austro-ugarsku monarhiju. Legia je službeno osnovana u ukrajinskom selu Kostyukhnivka, gdje je u to vrijeme bio smješten glavni stožer poljskih Legija. Za prvog predsjednika kluba izabran je zastavnik Wladyslaw Groele. Zbog pogoršanja ratnih prilika klub je već u srpnju 1916. preselio svoje djelovanje u Varšavu.

Polish_Legionists_playing_soccer_(1914-1918)

Momčad Legie 1916.

U prvi mah može se reći da malo toga povezuje Legiu i Junak, izuzev godine osnivanja. Legia je jedan od najtrofejnijih poljskih kluba s osvojenih 10 naslova prvaka Poljske i 17 nacionalnih kupova. Osim toga Legia je postigla i zapažene uspjehe na europskoj razini i 1970. igrala polufinale Kupa europskih prvaka, a 1991. stigla do polufinala Kupa UEFA. Junak se naravno ne može mjeriti s time, ali opet se za svoje prilike može pohvaliti zapaženim uspjesima poput naslova amaterskog prvaka SR Hrvatske 1969., igranja u drugoj ligi kako u Jugoslaviji tako i Hrvatskoj te osvajanja pokrajinskih (županijskih) kupova.

Ali ako proniknemo malo dublje u spone ovih dvaju klubova, možemo vidjeti da su i Legia i Junak osnovani u Austro-ugarskoj monarhiji, te da je njihov nastanak bio uvelike obilježen ratom u kojem se tada ova država nalazila. Naime na čelu oba kluba u početku su bili dočasnici austro-ugarske vojske, a i imena klubova imaju izraženi vojni i ratnički prizvuk. Posebna povijesna zanimljivost je da će se 100 godina poslije svog osnivanja Legia i Junak naći opet zajedno u istoj političkoj zajednici – Europskoj uniji.

Isticanje ovih „povijesnih“ veza Junaka i Legie nije slučajno i dolazi u kontekstu ovogodišnje proslave rođendana sinjskog kluba. Ovu bi veliku godišnjicu nesumnjivo trebali iskoristiti i za afirmaciju ovog kluba, pa onda nije zgorega razmišljati i o organizaciji neke značajne prijateljske utakmice. Hajduk je svakako logičan izbor jer je prva utakmica Junaka odigrana upravo protiv ovog kluba 16.8. 1916, ali zašto ne razmišljati i malo šire, napose jer nas s poljskom Legiom vežu zajednički korijeni, ali i zajednička sadašnjost i budućnost.

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Alkari u Splitu, ali ne po prvi put

Split, najveći i najvažniji dalmatinski grad, pomalo je ostao u sjeni svih drugih gradova koji su kroz povijest ugostili vitešku igru Alku i njezine sudionike. Zagreb je nebrojeno puta bio domaćin brojnih izaslanstava Alkarskog društva u prigodama različitih političkih, društvenih i kulturnih događaja. A 1946. u hrvatskoj prijestolnici je povodom 3. kongresa USAOJ-a (Ujedinjeni savez antifašističke omladine Jugoslavije) održana i sama Alka.

Beč je ugostio izaslanstvo Alkarskog društva na proslavi velikog jubileja cara i kralja Franje Josipa 1908., a Beograd je bio domaćin Alke održane 1922. prigodom ženidbe kralja Aleksandra i rumunjske princeze Marije. Odlazila su izaslanstva Alkarskog društva u posjete Budimpešti, Munchenu, a nedavno smo svjedočili i njihovom zapaženom posjetu središtu Europske unije, Bruxellesu.

U godinu u kojoj se slavi 300. obljetnica obrane Sinja od Osmanlija 1715. iz čega je i izrasla viteška igra Alka, čelnici Alkarskog društva su u suradnji sa splitskom vlasti odlučili održati mimohod sudionika Alke i u Splitu. Ovaj veliki događaj je najavljen za ponedjeljak 6. srpnja, pri čemu se od vodećih ljudi Splita i Alkarskog društva moglo čuti kako je to nakon nedavnih mimohoda Alke u Zagrebu i Bruxellesu „svojevrsni povratak kući“, te da će se „prvi put u povijesti Sinjske alke u Splitu održati mimohod alkara“. Ovim posljednjim se pokazalo da je povijesna epizoda s Alkom u Splitu pala ne samo u sjenu, već čak i u zaborav.

Alka u Splitu 1832. godine

Alka se tijekom svoje povijesti u Splitu održala sigurno jednom, a možda i dva puta, i to u prvoj polovini 19. stoljeća. Kronika splitske gimnazije od ljeta Gospodnjeg 1817./18. do godine 1866./67. bilježi da se 1. ožujka 1832. u Splitu održala „lijepa i plemenita igra Alka“. Povod održavanja Sinjske alke u Splitu bila je proslava 40. obljetnice stupanja na prijestolje tadašnjeg cara Franje I. koji je okrunjen 1. ožujka 1792. Isti izvor još donosi da je slavodobitnik Alke bio Grgur Lovrić.

Povjesničarka Danica Božić–Bužančić u svojim djelima o društvenom životu Splita u 19. stoljeću, među ostalim piše i o trčanju Sinjske alke u ovom gradu. U svom članku iz 1979. piše kako se Sinjska alka održala u Splitu na carev rođendan 1832., pri čemu kao izvor navodi dokument iz arhivske zbirke prof. Stjepana Alfirevića u Sinju. U spomenutom članku se još donosi da su sinjski alkari svečano prošli obalom prije nego što su započeli trčanje Alke, te da je slavodobitnik bio alajčauš Ivan Lovrić. U knjizi iz 1982. ista autorica donosi podatak da se Alka održala u Splitu 11. ožujka 1832. i pritom donosi imena svih alkara koju su bio sudionici ove Alke. Prema Božić-Bužančić ova se Alka održala u Splitu u prigodi proslave careva rođendana.

Šime Jurić pak u svojoj cijenjenoj studiji o Alki iz 1988. piše kako se Alka trčala u Splitu 1. ožujka 1832. te da je slavodobitnik bio Grgur Lovrić pok. Matije. Kao izvor za ovaj podatak Juriću je poslužila Knjiga alkara i arhivskih zapisnika iz Arhive VAD-a.

Čitatelja svakako ne treba zbuniti ova konfuzija sa datumom i razlozima održavanja Alke u Splitu 1832. (kao i s njezinim slavodobitnikom). O trčanju Alke u Splitu postoje različiti izvori i svi oni nisu bili dostupni istraživačima, pa su ovi najčešće donosili djelomičnu sliku o ovom događaju. Alka se sigurno trčala u Splitu 1832. i to najvjerojatnije 1. ožujka u prigodi 40. obljetnice vladanja cara Franje I. Teško da se Alka mogla trčati u Splitu na carev rođendan jer se tada trčala redovita Alka u Sinju, a sam rođendan cara Franje I. nije bio 11. ožujka već 12. veljače. Očito je stoga da je došlo do neke nenamjerne pogreške bilo u izvoru na koji se Božić-Bužančić referirala, ili u njegovom isčitavanju. Izvor na koji se pozvala ova ugledna povjesničarka je pouzdan i valjan jer se u njemu kao sudionici splitske Alke 1832. spominju alkari koji su stvarno u to vrijeme trčali Alku.

Da se Alka održala u Splitu 1832. svjedoči nam i akvarel Procesija na Peristilu splitskog slikara Antuna Barača. U desnom uglu Baračeve slike nastale negdje u razdoblju od 1832. do 1839., nalazi se konjanik s kopljem koji po svemu sudeći prikazuje alkara u trku*.

Antun Barać - Procesija Split 1850.

Akvarel Procesija na Peristilu splitskog slikara amatera Antuna Barača. Akvarel je nastao negdje između 1832. i 1839. i vrlo vjerojatno donosi detalj s Alke održane u Splitu 1832. (obratiti pozornost na konjanika s kopljem u desnom uglu slike). 

Druga Alka u Splitu?

Trčanje Alke u Splitu spominje i fra Šimun Milinović u svom članku iz 1863. Pišući o Alki on tako donosi i podatak da se ova viteška igra dva puta trčala u Splitu, prvi put za izbavljenje iz tamnice jednog Sinjanina, a drugi put u čast dalmatinskog upravitelja Lilienberga, pri čemu Milinović ne spominje godine trčanja. Spomenuti grof Vjenceslav Vetter von Lilienberg bio je austrijski namjesnik u Dalmaciji od 1831. do 1841., što znači u vrijeme trčanja Alke u Splitu 1832. i lako je moguće da je Milinović upravo trčanje ove Alke „pripisao“ Lilienbergu, tadašnjem prvom čovjeku austrijskog carstva u Dalmaciji. O Alki u održanoj u Splitu zbog izbavljenja iz tamnice nekog Sinjanina zasad nema više podataka, što ne znači da se nije održala.

Grof Vjenceslav Vetter von Lilienberg, austrijski namjesnik u Dalmaciji za čijeg se mandata u Splitu 1832. održala Sinjska alka.

Iz svega napisanog jasno je da Sinjska alka i Split imaju svoju dugu povijest. Po svemu sudeći Split je grad koji je prvi ugostio sinjske alkare, daleko prije Beča, Beograda, Zagreba ili Bruxellesa. Skoro predstavljanje Alke u Splitu bit će stoga prije „svojevrsni povratak kući“ nego „prvi mimohod Alke u Splitu“.

 

*Zahvaljujem gospođi Neli Žižić, višoj kustosici Muzeja Grada Splita na pomoći oko datiranja Baračeva akvarela.

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Hazenašice Junaka

Ove se godine obilježava 80. obljetnica prvog velikog međunarodnog uspjeha hrvatskog ženskog sporta. Naime 1934. je reprezentacija Kraljevine Jugoslavije, sastavljena mahom od igračica iz Hrvatske, na 2. svjetskim sportskim igrama žena u Londonu osvojila naslov svjetskih prvakinja u hazeni.

Ovaj sport, kao i uspjesi koje su hrvatske hazenašice polučile na međunarodnoj razini, slabo su poznati široj javnosti. Razlog je svakako u tome što je igranje hazene zamrlo poslije 2. svjetskog rata, i ovaj sport je praktički zamijenjen rukometom kojemu je hazena bila jako slična.  Hazena se kako piše naša povjesničarka sporta Milka Babović razvila u Češkoj početkom 20. stoljeća, te je sama igra i dobila ime po češkoj riječi “hazeti” – baciti, dobaciti. Sport se razvijao u sklopu tjelesnog odgoja u češkim školama i uglavnom su ga prihvatile djevojke, a nešto manje dječaci.

Hazena i nogometni klubovi

U Hrvatsku hazena dolazi iza 1. svjetskog rata, i razvija se također u okviru tjelesnog odgoja u školama. Godine 1922. osniva se sekcija hazene u okviru Hrvatskog akademskog športskog kluba (HAŠK), a iste godine igračice HAŠK-a igraju svoju prvu međunarodnu utakmicu. Ubrzo i drugi najveći sportski klubovi tadašnje države poput zagrebačke Concordije i Građanskog, te beogradskog BSK-a i Jugoslavije dobivaju sekcije hazene.

Godine 1924. osniva se Jugoslavenski hazena savez, a 1925. organizira se prvo prvenstvo države u ovom sportu na kojem naslov prvakinja osvajaju hazenašice BSK-a iz Beograda. Državna prvenstva su se neredovito odigravala sve do 1938., a najviše naslova su osvojile hazenašice Concordije (6).

Utakmica hazene između HAŠK-a i Jugoslavije na stadionu u Maksimiru 1938.

Po nekim podacima krajem 1920-tih i početkom 30-tih, u Jugoslaviji je djelovalo čak 40 klubova hazene, od čega jako veliki broj na području Hrvatske koja je prednjačila u ovom sportu. Osim Zagreba, važna središta ovog sporta u Hrvatskoj bili su Slavonski Brod, Nova Gradiška, Vukovar, Osijek i Varaždin. Ono što je zanimljivo jest da je ovaj popularni ženski sport došao i do Sinja, te da je i u sklopu sinjskog nogometnog (sportskog) kluba Junak postojala sekcija hazene.

Hazena sekcija Junaka

Splitski dnevni list „Novo doba“ od 20. svibnja 1932., pišući o novoj agilnoj upravi Sportskog kluba Junak koja je počela intenzivno raditi na promicanju sporta, ističe među ostalim da je pored drugih sportskih sekcija Junaka osnovana i ona za hazenu. Isti članak donosi podatak da će se organizirati i utakmica hazenašica Junaka sa suparnicama iz splitskog kluba Dalmatinac.

Ove informacije su nažalost i sve što je dokumentirano i napisano o igranju ovog sporta u Sinju pod okriljem Junaka. U knjizi „Povijest sporta Cetinske krajine“ Marinka Perića nema nikakvih podataka o igranju hazene u Sinju između dva svjetska rata. Poznato je međutim da je Junak imao različite sportske sekcije, pa su tako prema Periću osim nogometa djelovali još i laka atletika i biciklizam. Iako se hazena u Dalmaciji nije tako proširila kao u kontinentalnom dijelu Hrvatske, ovaj sport se igrao i u ovom dijelu Hrvatske. Godine 1922. osnovana je sekcija hazene u sklopu splitskog Hajduka, te su hazenašice Hajduka po podacima iz tog vremena igrale ravnopravne utakmice sa zagrebačkim HAŠK-om. Ova se sekcija s vremenom ugasila, ali je 1930-tih u Splitu djelovala hazena sekcija kluba Vuk koja je igrala utakmice sa hazenašicama iz šibenskog Osvita te kaštelanskog Primorja.

Kao i drugdje, i u Dalmaciji je ovaj sport bio jako povezan s nogometom, te su se utakmice hazene često odigravale kao predigra nogometnih utakmica. Povezanost hazenašica i nogometaša na zanimljiv je način prikazao film i istoimena serija Montevideo, Bog te video, u kojoj se između hazenašica i nogometaša beogradskog BSK-a koji treniraju i odigravaju utakmice na istom stadionu, razvijaju privlačnosti, simpatije i ljubavi.

Hazenašice BSK-a, tiha patnja nogometaša istoimenog kluba u filmu/seriji Montevideo, Bog te video

Kakva je priča s hazenašicama Junaka, odnosno koliko je ta sekcija djelovala i je li imala kakvih uspjeha, tek bi trebalo utvrditi. Dokumenata i literature ima jako malo, jer kao što je već rečeno, ovaj je sport uglavnom pao u zaborav. Da li su i hazenašice Junaka bile tako zgodne poput Brankice (Anja Alač) i njezinih suigračica iz BSK-a, te da li su i za njima jurili nogometaši Junaka kao što su to činili oni BSK-a, ostaje još neodgovoreno. Ali svakako budi interes za ovim slabo poznatim dijelom sinjske sportske povijesti.

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Jedno sjećanje na zaboravljenu moralnu veličinu Sinjanina dr. Dražena Sesardića

12776919_10208725170712845_1170304490_o

Dražen Sesardić (1912. – 1975.)

O Draženu Sesardiću, Sinjaninu, doktoru prava i bivšem predsjedniku Vrhovnog suda SR Hrvatske (1967. – 1972.)*, malo se zna u lokalnoj i nacionalnoj javnosti. Sesardić je ostavio zapažen trag u pravnoj znanosti i praksi, obnašao visoke političke i sudačke dužnosti, bio primjer sudačkog integriteta i ljudske pravdoljubivosti, ali sve to je bilo dovoljno tek za omanju enciklopedijsku natuknicu.

U nacionalnoj javnosti Sesardića se nepravedno i neopravdano zaobilazi kada se ističu svijetli primjeri sudačkog integriteta i morala u opasnim političkim vremenima. Dražen Sesardić je bio najviši dužnosnik sudbene vlasti koji se tijekom 1971. i 1972. odbio priključiti orkestriranoj javnoj hajci na prvake i protagoniste Hrvatskog proljeća i sudjelovati u montiranim sudskim progonima istih. I dok je dobar dio javnosti, intelektualaca i sudaca listom prihvatio onu Titovu da se zakona ne treba držati kao „pijan plota“, te da pravosuđe treba biti u službi revolucije i komunističkog poretka, Sesardić je ostao vjeran načelima po kojima pravo mora biti politički neovisno, ideološki neutralno i jednako prema svima. Dosljednost načelima i pravdoljublje platio je svojevoljnim, ali i preranim odlaskom sa dužnosti predsjednika Vrhovnog suda, te marginaliziranjem od strane vladajućih krugova.

I dok je nacionalna javnost uglavnom zanemarila Sesardićev primjer moralnosti i profesionalnosti, te pronašla neke druge uzore pravdoljubivosti i sudačkog integriteta među onima koji su se tijekom 1990-tih suprotstavljali politiziranju hrvatskog pravosuđa – što je inače neusporedivo sa Sesardićevim suprotstavljanjem ideološkim diktatima u autoritarnoj diktaturi, za našu lokalnu sinjsku javnost ovaj našijenac kao da nikada nije ni postojao. Sudjelovanje u antifašističkoj borbi u 2. svjetskom ratu i kasnije obnašanje visokih dužnosti udaljilo je Sesardića formalno od rodnog Sinja, ali fizička udaljenost nije nikada izbrisala njegove duhovne korijene i emocionalnu bliskost sa maticom. U 1930-tima je Dražen zajedno s bratom Slovenom bio nogometaš Junaka, čije je rezultate i uspjehe do kraja života pratio s radošću i zanimanjem. Njegova obitelj koja više nije fizički prisutna u Sinju ostavila je veliki trag u lokalnom javnom i kulturnom prostoru. Dr. Ante Sesardić, Draženov otac, bio je ugledni sinjski odvjetnik, a uz to i zastupnik Sinja u bečkom parlamentu i kraće vrijeme načelnik sinjske općine. Kao vrsni pravnik 1951. preveo je s talijanskog na hrvatski jezik najstariji sačuvani Statut Alke iz 1833.

“Čovjek demokratskih nazora koje nije želio podrediti karijeri”

Na ovu priču i vlastiti osvrt na život i značaj Dražena Sesardića potaknula me zabilješka iz dnevnika prvog predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana koja se odnosi upravo na Sesardića. Tuđman je ovaj dnevnik koji je ukoričen i objavljen 2011., pisao u razdoblju od 1973. do 1989. kada je bio politički proskribiran i stigmatiziran, pa mu je pisanje predstavljalo jedini način intelektualnog i političkog opstanka. U kaleidoskopu Tuđmanovih osvrta i zapažanja o različitim događajima i ljudima (a zbog proskribiranosti i stigmatizacije bio je nemali broj onih koji su ga izbjegavali), naišao sam i na jedan vrlo intiman i ljudski osvrt povodom smrti Dražena Sesardića. Prenosim ga u integralnom obliku kako bi lokalna sinjska javnost vidjela kako je na Dražena Sesardića gledao njegov poznanik, suvremenik i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.

Tekst je preuzet iz Franjo Tuđman, Osobni dnevnik 1973. – 1989 (1.)., Večernji edicija, 2011.

„ (…) Četvrtak, 18. prosinca 1975.

Vera Sarić večeras javila da je ujutro umro Dražen Sesardić.

Iznenadna vijest. Potresla me duboko. Vidjeh ga prije desetak dana, na Savkinu rođendanu. Nitko od nas nije mislio da je tako ozbiljno bolestan. Srce. Imao je oko šezdesetak godina. (Nema ga u Lexikonu ni E.J.)

Bio je Predsjednik Vrhovnog suda Hrvatske; odmah po hapšenjima nakon Karađorđeva dao je ostavku, ali mu je nisu odmah prihvatili, već negdje u ljeto 1972. Ugodan čovjek. Kulturan, obrazovan pravnik. Gospodin. Djelovao smireno. Najsimpatičniji u društvu. Hrvat iz Sinja, čini se integralističke prošlosti; dugo vremena bio na visokim pravnim dužnostima u Beogradu; kao pametan i pošten čovjek povukao konzekvencije.

Kao Predsjednik Vrhovnog suda primio Ankicu, dok sam bio u zatvoru.

Tada se osobno nismo poznavali, ali ipak preko sina s kojim sam se sreo na teniskim igralištima. Taj mu je sin sada u Londonu, a drugi asistent na Filozofskom fakultetu.

Čovjek demokratskih nazora koje nije želio podrediti karijeri. Ni pod prijetnjom. Rijetki su takvi ljudi u svim, a pogotovo u takvim zvanjima.

Veliki gubitak za sve koji su ga poznavali a osobito za naš uži krug. Ulijevao je povjerenje. Oslonio bih se na nj u svim pravnim pitanjima. Ne znam nikog sličnog.

Dosta smo se brzo i lako zbližili. Vozio sam ga gotovo uvijek kući sa suprugom poslije domjenka (stanovao u Voćarskoj).

Iznenadnost njegove smrti kosnula me se tako tragično možda i zato što mi je skrenula pozornost na to kako iznenada mogu doći i drugi događaji. Osobito oni s kobnim posljedicama.

U večernjem TV dnevniku ni riječi o smrti Sesardića, a inače javljaju o svakom kordunašu – prvoborcu…“

*U vrijeme dok je Dražen Sesardić bio predsjednik Vrhovnog suda SR Hrvatske, jedan od članova ovog visokog sudskog tijela bio je još jedan Sinjanin – dr. Niko Marović, istaknuti pravni stručnjak.

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar